U samo dva mjeseca Bojan Miočić (55) doživio je dva ponajveća očinska gušta. U svibnju mu je sin postao svjetski prvak, a u lipnju je sretni tata tog istog šampiona oženio.
Bojan je otac američkog Hrvata Stipe Miočića, aktualnog UFC-ova teškaškog prvaka. Premda već pet godina ne živi u Clevelandu, nego u Linzu, Bojan sve sinove mečeve proživljava kao da je i on uz kavez.
Nokaut mu je dobro došao!
– Žao mi je što nisam mogao ići u Brazil svjedočiti osvajanju naslova prvaka jer tada sam tek dobio sadašnji posao pa nisam mogao. Nakon što sam godišnji iskoristio za odlazak na Stipinu svadbu, nisam mogao ni na prvu obranu naslova u Cleveland, no silno se nadam da će se sin boriti u Hrvatskoj i da ću tome nazočiti. Ja navijam da to bude u Splitu, na Poljudu. On bi doista volio nastupiti u Hrvatskoj jer mu je stalo do njegovih hrvatskih navijača, ali i do domovine njegovih roditelja. Tako smo ga odgajali moja bivša supruga i ja.
Kao i mnogi hrvatski očevi, i ovaj je sanjao da mu sin bude uspješan nogometaš.
– Ja sam se tome nadao, no on je već nakon svoje prve nogometne utakmice u životu, negdje sa 11, 12 godina, rekao: “Tata, ja to više neću”. Tada se posvetio hrvanju i bejzbolu, a zimi je igrao američki nogomet. Zamislite, jedno je vrijeme trenirao čak tri sporta istodobno.
Kada je otac prvi put pomislio da bi mu sin mogao biti uspješan sportaš?
– Da može biti jedan od najboljih boraca, pomislio sam već nakon njegove druge, treće borbe, još dok nije ni bio u UFC-u, kad mu u saveznoj državi Ohio više nisu mogli pronaći ravnopravnog suparnika. Stipe je jak kao vol. I djed i pradjed bili su ljudi od dva metra, a i mamini Kordunaši snažni su ljudi.
Za sinov prvi poraz, nokaut protiv 213 cm visokog Nizozemca Struvea, otac će reći da je to najbolje što mu se dogodilo. Ne zvuči li vam to pomalo čudno?
– Ta ga je borba potpuno promijenila. Ne u fizičkom, nego u mentalnom smislu. Postao je puno oprezniji i počeo se puno bolje pripremati.
Na tu borbu u Nothinghamu Stipe je pozvao i oca i majku.
– Majka je doputovala u Englesku, ali je ostala u hotelu, a ja sam bio u dvorani uz kavez. Stipe tu borbu nije izgubio zato što je protivnik bio bolji, nego zbog svog ponosa. Naime, nakon što je dobio prst u oko, trebao je upozoriti suca da pozove medicinski time-out, no on to nije htio, nakon čega se još i poskliznuo, a Struve je to iskoristio.
Baš za tu borbu Stipe nam je svojedobno rekao da se puno bolje osjeća kada zna da roditelji nisu uz kavez.
– Mama ionako više ne dolazi na borbe. Uostalom, rijetko koja mama to i čini. Više puta uživo gledala ga je baba nego mama, jer je dolazila i na njegove amaterske borbe. Najviše ga gleda moj sin iz drugog braka Bojan.
Stipe je odan hrvatskim bojama.
– Ja sam mu uvijek govorio odakle smo i tko smo, a činila je to i baba. No, nikad ga nismo miješali u politiku.
Želi hrvatsku putovnicu
Po očevim riječima, Stipe nema hrvatsku putovnicu, ali bi je volio steći.
– Za svog prvog posjeta 2014. godine Stipe je toliko zavolio Hrvatsku da je potom jednom iz Berlina došao u Zagreb samo na jednu noć. S obzirom na to da ja kao njegov otac imam hrvatsku putovnicu, imam pravo pokrenuti taj postupak i za njega. Prvih pet godina živio sam u Rtini, a kad sam navršio šest godina mama i tata su se rastali pa je otac otišao u SAD, a ja u Njemačku. Kada sam pak ja odslužio vojsku, otišao sam za tatom u SAD, sa 19 godina, a sa 21 sam se oženio Stipinom majkom.
Dok je živio u Americi, tata Bojan bio je kućni majstor.
– Najprije sam radio u jednoj zgradi sa 250 stanova, a posljednjih pet godina imao sam soboslikarski obrt, preuređivao sam stanove. Sada u Linzu radim u tvornici prozora – zaključio je simpatični Bojan Miočić.
Po ovom naslovu ispada kao da je sramota što Stipin otac boji zidove. Pljuc.