Sinko moj, gdje si vidio gladna junaka!

Na kraju Davisova kupa, ispalo je da je junak najvećeg uspjeha hrvatskog tenisa bio Mario Ančić, mladić koji je cijeli ovogodišnji kup odigrao u sjeni starijeg, puno iskusnijeg i nepobjedivog Ivana Ljubičića. Ivanove pobjede u dosadašnjim susretima Marija su malo ostavile po strani, ali u susretu u kojem je odlučivano o tome hoće li Hrvatska postati svjetski teniski prvak, Mario je bio pravi i uz Ljubičića postao je drugi nacionalni junak.

"Dide, imao si pravo"
 Baš onakav kakvog je u njemu, dok je bio slabašan mali dječak, vidio djed Ivan Ančić koji s obitelji živi u Turjacima pored Sinja.

- Sinko moj, ti si moj junak, a ko je vidio gladna junaka. Praznu vriću nikako nauzgor nemereš stavit, pa zato ako želiš biti junačina, onda moraš isti - govorio je narodne mudrolije svome slabašnom unuku djed Ivan, nagovarajući ga da mora jesti želi li postati junačina o kojemu mu on priča.- Sitio se on moji riči poslije jednog turnira kojeg je izgubio zbog slabosti. Doša mi je i reka: "Dide, pravo si ti meni govorio. Sada sam shvatio da nema gladna junaka!" - nadodaje sretni djed u čijoj se kući u nedjelju slavilo do jutarnjih sati.

Djed Ivan i baka Antica cijeli dan primaju čestitke svojih susjeda, rodbine i prijatelja. Ljudi ih zovu sa svih strana, čestitajući im na ponosnom unuku koji je cijeloj naciji donio veliko slavlje. Njihova obitelj, koja broji šestero djece - četiri Ivanova i Antičina sina i dvije kćeri i 20 unuka, razasuta je po cijelom svijetu. Zidove dnevnog boravka obitelji Ančić u Turjacima pored raspela krase dvije, kako reče baka Antica, njima najdraže slike. Jedna je njihova unuka Marija s "Wimbledona 2002.", na čijoj je poleđini rukom ispisana posveta "babi i didu", a druga je zajednička fotografija cijele obitelji Ančić snimljena 1991. kada je Marijev stric, fra Miroslav Ančić, imao mladu misu.

Ovih dana bit će im pridružena još jedna, i to iz Bratislave s Marijevom posvetom.- Mario je ovdje kod nas proveo veliki dio djetinjstva. Svi ga ovdje pamte po živosti i nestašlucima. Bio je vođa svih unuka, a isticao se po vragolijama koje je činio - kaže djed Ivan. Teniska priča o Mariju započela je na Firulama, teniskim terenima i klubu koji je već dao velika imena poput Pilića, Franulovića, Ostoje i Ivaniševića. Otac Stipe, vidjevši kakav je talent njegov sin Mario, kupio je kuću pored čuvenoga teniskog kluba, tako da je Mario na tim terenima mogao provoditi cijele dane. - Najzaslužniji čovjek za Marijev uspjeh je njegov otac Stipe.

Ja imam običaj reći talentiranoj djeci: "Dabogda ti Stipe bio ćaća, jer onda ćeš sigurno uspjeti!" - kaže Neno Ančić, Marijev rođak i njegov prvi trener.Stariji Marijev brat Ivica bio je također tenisač. Ivica je rođen 1979. godine, ista je generacija s Ivanom Ljubičićem, a kao doseg karijere ostat će zapisano da je bio prvak Hrvatske kad je na Šalati u finalu pobijedio upravo - Ivana Ljubičića. No, Ivica je na ATP ljestvici bio oko 350. mjesta, a karijeru je praktički završio nakon ozljede. Potom se, u dogovoru s ocem, posvetio treniranju, najprije svoga mlađeg brata.

Majčina želja
Mario Ančić je do 11. godine trenirao nogomet i tenis, da bi shvatio da mu je tenis ipak prvi izbor. Kad je s 14 postao europski prvak, počeo je živjeti s pritiskom, koji ga, htio to on ili ne, prati i danas. Otac Stipe je odmah na početku sportskog puta svoje djece (šesnaestogodišnja Marijeva sestra Sanja je također tenisačica) odlučio da će svakom pružiti sve što može, a sve dalje stvar je njihove nadarenosti i u njihovim je rukama.

Uz jedan uvjet, a to je bila majčina želja, da svi moraju biti dobri u školi. Stipe Ančić je čovjek koji je u građenju karijere svoje djece slušao savjete i radio osobni plan. Nakon što je Mario sa 16 godina igrao u finalima juniorskog Australian Opena i Wimbledona, sklopio je višegodišnji odličan ugovor s menadžerskom kompanijom IMG. Na velika vrata Mario je ušao u svijet tenisa lani kad je igrao u polufinalu Wimbledona. Mario je došao do 22. mjesta svjetske liste, a nakon pobjedničkog boda u Davisovu kupu, karijera mu može ići samo gore.

Negdje uoči Roland Garrosa lani, Mario Ančić očekivao je da će mu se u Parizu priključiti roditelji, no ostao je sam. Nisu mu željeli telefonski otkriti cijelu istinu, pustili su ga da igra, a u Splitu se majka Nilda oporavljala od moždanog udara. Tek kasnije, nakon odlaska na englesku travu, Mario je saznao za majčine teškoće, a polufinale Wimbledona bio je njegov dar majci za brži oporavak.

Marija Ančića pratila je u Bratislavi cijela obitelj. Stariji brat Ivica bio je uza stručni stožer uz teren. - Majka i otac najteže proživljavaju mečeve. Rijetko smo svi skupa, ali kada se okupimo proslavit ćemo na naš skroman način. Majka će napraviti domaću spizu - kaže Ivica, koji mlađeg brata prati na svim turnirima. - Nije istina da sam se prestao baviti tenisom. Zbog ozljede sam pauzirao godinu dana, a kada sam se vratio počela je priča s Marijem i odlučio sam mu pomoći - kaže Ivica Ančić. (sb)