Pred veslačkom braćom Sinković novi su izazovi. Olimpijska je godina i još jedno olimpijsko zlato njihov je ultimativni cilj. A olimpijski pobjednici iz Rija 2016. zapravo su i naši najveći izglednici za najsjajnije odličje na ovoljetnim Igrama u Tokiju.
I zato ovih dana Sinkovići rudarski treniraju. Ne samo da bi bili spremni za olimpijsku regatu već i za nadolazeće Prvenstvo Europe u Vareseu, u tjednu nakon Uskrsa.
A njihovu usredotočenost na “svetu misiju” nije nimalo poremetila radosna vijest iz Valentove obitelji: on i supruga mu Antonela postali su roditelji sinčića Karla.
Novi član obitelji Sinković uranio je jer termin dolaska na ovaj svijet bio mu je 8. travnja, točno dan prije no što Valent i Martin trebaju voziti prvu utrku na kontinentalnom prvenstvu. Dakle, moglo se dogoditi da Valent postane otac u danima kada se od njega očekuje maksimalna koncentracija i kada ga nema u Zagrebu. I zato je ovo puno bolji scenarij. Neizvjesnost je prošla, mali Sinković ugledao je ovaj svijet i tata Valent sada može nesmetano nastaviti trenirati, a potom i otputovati u Italiju na natjecanje.
– Karlo je stigao u pravo vrijeme, da se mogu opustiti i posvetiti pripremama i nastupu na EP-u. Zbog korone suprugu i bebu nisam uspio vidjeti uživo, no vidio sam ih putem videopoziva. Prekrasna je to slika, gotovo nadrealna i jedva čekam da dođu doma – kazao je sretni tata koji nije dozvolio da mu taj sretni događaj poremeti ritam treninga:
– Suprugu sam odvezao u bolnicu negdje oko 23 sata, a ona je rodila iza četiri ujutro. Premda tu noć nisam spavao, već to isto jutro bio sam na treningu. Prvenstvo Europe je odveć blizu i svaki trening je dragocjen.
A s njim i Martinom ovaj put na natjecanje neće ići i njihov dugogodišnji trener, čovjek s kojim su osvojili svih 16 svojih medalja s velikih natjecanja. Najprije u četvercu na pariće, potom u dvojcu na pariće te u posljednje četiri godine u dvojcu bez kormilara.
Naime, 69-godišnji Nikola Bralić nedavno je završio na zahtjevnom operativnom zahvatu od kojeg se uspješno oporavlja, ali još nije spreman za puni trenerski pogon. No to ga ne sprečava da proces priprema nadzire i da svime upravlja preko svog asistenta Marka Banovića, inače dvostrukog veslačkog olimpijca (1992. i 1996.) i američkog đaka.
Banović je sa Sinkovićima bio nedavno i na pripremama u Zatonu.
– Marko je s Bralićem i s nama već 7-8 godina pa nas dobro poznaje. Zna što radimo, a i on ima znanje jer je u karijeri, osim Bralića, prošao još nekoliko dobrih trenera. Svaki dan, još dok je Brale bio u bolnici, Marko mu je slao snimke naših treninga. A Brale je svakodnevno zvao njega i razgovarao o treningu. Kada je Brale bio u bolnici i ja sam ga nazvao da ga pitam kako je, prvo što me je pitao jest da mu kažem koju smo kilometražu taj dan napravili – govori nam Valent i ne skriva oduševljenje entuzijazmom svojeg dugogodišnjeg trenera:
– To je rijetko viđena energija. Brale je u tome 100 posto, pa čak i u trenucima kada mu je ugrožen život. I u tim trenucima njemu je jako važno kako je bilo na treningu, kakve smo postizali brzine, koliku smo kilometražu napravili.
I mlađi brat Martin fasciniran je trenerovom posvećenošću:
– Premda bi netko na njegovu mjestu bio na bolovanju, Brale je svaki dan na Jarunu. S obzirom na to da još ne može biciklirati jer ga rana boli, sjedi u autu i nadgleda.
Po svoju sedmu europsku medalju Sinkovići će veslajući u Vareseu.
– Nama je to poznata staza na kojoj smo 2012. bili europski prvaci u četvercu na pariće. Zasad nam ide kako smo se nadali, čamac je brz, a napravili smo i veliku kilometražu na pripremama u Zatonu. Mislim da smo napravili oko 475 kilometara, a samo jednom na pripremama u Italiji napravili smo 500 kilometara - ističe Martin.
S obzirom na to da je primarni cilj olimpijska medalja, koliko će im biti važno kojeg će sjaja biti ova europska kolajna u koju smo, bude li sve u redu sa zdravljem, prilično uvjereni?
– Za nas će to biti test prolaznog stanja u pripremama za Olimpijske igre, no znači nam i kako ćemo rezultatski proći. Važnije nam je to od Svjetskog kupa. Za razliku od veslača iz velikih veslačkih zemalja, nama će to biti prva ovosezonska utrka i to će biti naš hendikep na ovom prvenstvu – objašnjava Valent.
Druga utrka sezone bit će im zagrebačka regata Svjetskog kupa, krajem travnja i početkom svibnja, za koju Valent kaže:
– Nama je jako važno da se, u jakoj svjetskoj konkurenciji, pokažemo i pred domaćom publikom. Moramo obraniti domaći teren. Nažalost, zbog pandemijskih restrikcija svoj dolazak otkazali su Australci, a potom i Englezi koji bi, kad bi htjeli nastupiti u Zagrebu, morali biti dva tjedna u izolaciji.
Prvenstvo Europe održava se prvi vikend nakon uskrsnog. A kako izgledaju Uskrsi veslačkih olimpijskih pobjednika?
– Na uskrsno jutro odradit ćemo vrlo jak trening, posljednji udarni jer ulazimo u tjedan Prvenstva Europe. Nakon toga ćemo otići roditeljima na doručak, a potom u Botinec k djedu i baki na ručak. Mi smo do trećeg razreda osnovne škole živjeli u Botincu, tada se obitelj preselila u stan na Središću – kaže Martin i opisuje uskrsni doručak u svojoj obitelji:
– Na stolu će biti šunka, jaja, mladi luk, rotkvice i francuska salata, a tata i ja sami radimo francusku salatu. Ponešto od toga bit će i u košari koja će ići na posvetu u crkvu – kaže Martin i objašnjava:
– S obzirom na kaloričnost majoneze, mi francusku salatu jedemo samo za Uskrs i Božić i eventualno na nekoj fešti. Baš zato što ne smijem, ja je jako volim jesti.
A da ovaj put neće biti suzdržavanja od nutricionistički ne baš poželjne hrane, potvrdio nam je i Valent:
– Uskrsni i božićni doručak čekaju se cijelu godinu i tada se ne razmišlja o načelima zdrave prehrane. Uostalom, naš otac je profesionalni kuhar pa je riječ o vrhunski pripremljenoj hrani. A ja posebno volim njegov ajngemahtec na uskrsni ponedjeljak. On to doista radi savršeno.
A tata Darko otkrio nam je što sve ide u njegov ajngemahtec:
– To staro zagrebačko jelo radim od crvenog mesa peradi i želudaca te s knedlicama s jetricom. Uzmem otkošteni batak sa zabatkom, izrežem na kockice, a istovremeno dinstam oko pola kile želudaca, i to na crvenom luku, mrkvi, celeru, peršinu, korabi i grašku i na koncu dodam češnjak. Pačji želuci su najbolji, ali teško ih je nabaviti.
Tata Darko profesionalni je kuhar koji ne radi u struci nego taksira.
– Nakon što sam završio zanat, radio sam u Zagrebu, potom u Njemačkoj i Norveškoj, s građevinskim poduzećem Monting bio sam u Iraku, pa s RIZ-om u Maroku, a potom sam opet radio u Zagrebu u Lovačkom rogu.
Tatinim stopama htio je i Martin, no na sreću hrvatskog veslanja to se nije dogodilo.
– Martin je čak izrazio želju da bi išao za kuhara, no nekako sam ga odgovorio. Bojao sam se za njega jer je jako volio jesti, a u kuhinji imaš hrane koliko hoćeš. No moj strah je bio potpuno nepotreban jer on je po pitanju prehrane uistinu discipliniran.
Da blagdani ne bi prošli bez slastica, brine se mama Zdravka.
– Obično radim nešto što može stajati. Među mojim dečkima strahovito su popularni išleri te juli pita s lisnatim tijestom, bijelom kremom i biskvitom s orasima. Dakako, napravim ja i londonere, orehnjače, makovnjače, razne kolače s oblatnama, pa i ledeni vjetar.
Premda smo dojma da šesterostrukim svjetskim prvacima ovih dana neće biti lako suzdržati se, mama Sinković kaže da uz takvu potrošnju energije na treninzima pokoje prekoračenje uzusa zdrave prehrane nije nikakav problem.
– Tri dana godišnje oni si to mogu priuštiti. Uostalom, oni se i ne moraju suzdržavati od hrane kao gimnastičari ili borci, a i inače dosta dobro stoje s kilažom. Naročito me u tome Martin iznenadio. Kada je svojedobno trebao ići na juniorsko Svjetsko prvenstvo, izbornik mu je dobacio da na čamcu piše 102 kg, a on je tada imao 108 kg. Danas ima 93-95 kilograma i ima težinu pod kontrolom, baš kao i Valent kojem to nikad nije bio problem – kazala je mama Sinković.