Kad je Veljko Mršić bio trener španjolskog prvoligaša Bilbaa, gotovo na svakom koraku susretao se sa sjećanjima tamošnjih poslodavaca i navijača na Marka Banića. Sada kada je postao sportski direktor Cedevite, Mršić je odlučio dovesti toliko hvaljenog Banića (34).
– U Bilbau sam proveo sedam prekrasnih godina, to je moj drugi dom, a Baski su posebni ljudi.
Dulje vrijeme Marko se zadržao i u Kazanju (Unics), odnosno Tatarstanu gdje je proveo tri godine. Koliko su Baski slični Tatarima?
– Prilično. I jedni i drugi ponosni su narodi, nema ih puno pa se drže zajedno. Baski su jako temperamentni, a Tatari papreni.
Zbog svoje borbenosti nije mu bilo teško osvojiti srca tih ljudi.
Obitelj je u Zadru
– Ja sam jednostavan, kod mene nema mudrovanja. Dam sve na terenu, a izvan njega trudim se biti normalan.
U međuvremenu Banić je proveo po jednu sezonu u Estudiantesu, Karşiyaki (prošle sezone), a u sezoni 2014./2015. nosio je dres Cedevitina današnjeg suparnika u Eurokupu, berlinske Albe.
– I sad se naježim kad se sjetim koliko mi je tamo bilo dobro. Prava obiteljska atmosfere, navijači te podržavaju i kada ti ne ide...
Je li ovo ljeto taktizirao s obzirom na to da je angažman pronašao tek u prvoj polovici studenoga?
– Sigurno da nije bilo lako čekati. U ovim godinama, a meni su 34, moraš biti spreman i na opciju neigranja. Bit će to težak i depresivan trenutak za sve nas sportaše pa tako i za mene koji košarku igram od osme godine.
Marko će biti u hotelu dok ne nađe stan, a obitelj će mu biti u rodnome Zadru.
– Nisam htio devetogodišnjoj kćeri Noeliji oduzeti prijatelje iz škole. Ja sam to prolazio kad sam bio manji i njoj to ne bih priuštio. Sinu Anderu ovo je posljednja godina vrtića. Njemu smo dali baskijsko ime, to je naša posveta svim lijepim godinama provedenima u Baskiji.
Četiri je godine Marko igrao u reprezentaciji i nastupio je na četiri velika natjecanja.
– Prvo veliko natjecanje bio mi je EP 2007., a posljednje SP 2010. nakon čega sam imao neugodno iskustvo s tadašnjim izbornikom Jokom Vrankovićem pa je moja reprezentativna karijera već tada završila. Ja sam za Hrvatsku oduvijek želio igrati, možda i više nego itko, a velika želja bila mi je osvojiti nešto s reprezentacijom.
Nostalgičan je on, unatoč nerijetko lošim iskustvima u dresu s nacionalnim grbom.
Volio reprezentaciju
– Fale mi ti momci s kojima sam proveo lijepa ljeta koja su, nažalost, često završavala traumatično. To je toliko patnje da je to nevjerojatno. Mene danas kao navijača smeta što nikako da naučimo biti skromni. Baš suprotno, mi smo prije svakog velikog nastupa previše sanjarili.
Stalno se upotrebljavala floskula da treba vratiti reprezentaciju tamo gdje joj je mjesto. No, što je uopće pravo mjesto za Hrvatsku ovog trenutka?
– Slavna prošlost nama je bila ogroman uteg. To je bila opsesija svih navijača, nas samih igrača, medija. Bio je to psihološki teret koji mi nismo mogli iznijeti.
Je li imao osjećaj da su te vrste trebale napraviti više?
– Da, no događalo se da bismo mi u reprezentaciji zaboravili raditi one dobre stvari koje smo radili u klubovima. Imam osjećaj da smo mi svih tih godina bili puno veća klapa izvan terena nego na njemu i kada bi kola krenula nizbrdo, nismo se znali skupiti.
Iskustvom Banić sigurno može pripomoći treneru u svlačionici.
– O Rimcu sam slušao samo pohvale. Kažu da je karakterno dobar trener onaj tip kojeg igrači vole, a ja ću se podvrgnuti njegovim željama, to je za mene amen.
U Hrvatskoj, i to za matični Zadar, igrao je posljednji put 2005. kada je osvojen prvi naslov državnog prvaka nakon 19 godina.
– Trener je bio Jugo, a igrači Naglić, Štemberger, Tvrdić, Juby Johnson, Gečevski...
Možda ga je napravio Španjolac pa ti je supruga navijala da mu sate baskijsko ime... haha, jadnik