Prošle su dvije godine otkako nas je 15. srpnja 2018. zauvijek napustio Dragutin Šurbek, najbolji hrvatski stolnotenisač svih vremena i jedan od osnivača Društva sportaša veterana i rekreativaca.
Brojke i rezultati koji svjedoče o Šurbekovoj veličini svima su dobro poznati: na europskim i svjetskim prvenstvima osvojio je nevjerojatne 32 medalje i po tome će vjerojatno ostati zauvijek nedostižan.
Još i danas svi pamte svjetsko zlato u paru s Antonom Stipančićem 1979. godine u Pjongjangu, te svjetsko zlato u paru sa Zoranom Kalinićem 1983. godine u Tokiju.
Većinu svojih medalja osvajao je u parovima pa tkao ima sam o jedno pojedinačno zlato s europskog prvenstva u Lyonu 1968. godine.
No, nisu samo brojke i rezultati ono što Šurbu čini sportskim velikanom vrijednim divljenja i pamćenja. Dragutin Šurbek postao je i ostao u sportu pojam za nevjerojatnu posvećenost onome što radi, pojam za upornost i borbenost, kao i dokaz da za uspon na svjetski vrh i dugotrajan ostanak na njemu ne postoji prečica već jedino trening i samo trening.
U njegovom slučaju i još malo treninga. Takav svoj pogled na stolni tenis i sport uopće demonstrirao je uvijek i na natjecanjima, a kako je Šurbek igrao možda je najbolje opisao bivši predsjednik Svjetske stolnoteniske federacije Roy Evans:
- U arenama se borio kao da mu o tome ovisi život.Iako su zbog tog i takvog Dragutina Šurbeka mnoga djeca kod nas zavoljela stolni tenis i počela ga igrati, vjerojatno nigdje spomen njegovog imena ne izaziva takvo poštovanje kao u vodećoj stolnoteniskoj velesili – Kini.
U tamošnjim stolnoteniskim kampovima detaljno su proučavali njegovu igru i učili svoje stolnotenisače kako ga pobijediti. Za njih je on bio obrazac velikog sportaša i velikog suparnika, pa su mu se klanjali i kad su ga pobjeđivali i kad su gubili od njega. Jednako poštovanje dobivali su i s druge strane.
- U Kini sam bio 37 puta, znao sam sve o njima, znao sam zašto su najveći i što moram učiniti da bih im se mogao suprotstaviti. U to vrijeme oko 100 milijuna Kineza je igralo stolni tenis i trenirali su oko pet sati dnevno. Znao sam da i ja moram trenirati najmanje pet sati da budem kao oni. Da bih bio bolji, morao sam trenirati i više od njih. Zato sam uveo osmosatno radno vrijeme i počeli smo ugrožavati njihovu dominaciju, pobjeđivali smo ih, govorio je Šurbek.
Ozlijede su ga načele i dokrajčile
- Oduzeo mi je sport zdravlje, stradali su mi donji ekstremiteti, otišla su mi koljena, kukovi, imam diskus herniju, bole me ramena… Iako sam još donedavno igrao u veteranima, operirao sam kuk i na kraju sam, nažalost, postao stopostotni invalid – govorio je Šurba i poznim godinama.
Šurba nam je, dakle, ostavio putokaz i jasan recept kako se dolazi do uspjeha i kako treba pristupati svakom problemu u životu. Možete ga prihvatiti ili ne prihvatiti. Sve ostalo je samo više ili manje dobar izgovor za neuspjeh.
Šurbek je bio specijalist za defenzivnu taktiku, znao je vraćati nemoguće teške udarce u serijama i tako prisiljavao suparnika na grešku. Za njega nije bilo izgubljene loptice. Jednom je jedan novinar napisao kako se “Šurbek penje na balkon da bi vratio lopticu.
Jednom prilikom prisjetio se svojih početaka.
- Mi smo kao djeca s reketom spavali u krevetu, nismo se micali od njega. Imali smo one male loptice koji su pucale, kao stolovi su nam služile školske klupe, za vrijeme školskih sati od šperploče smo pravili rekete. Sve mi se to kasnije vratilo.
Dok sam igrao promijenio sam čak sedam generacija kineskih stolnotenisača. Smatram da sam mnogo dao stolnom tenisu, pomagao iskustvom, prenosio znanje i istina je da kod nas ima talenata, ali ne i uvjeta za rad – istaknuo je Šurba.
Kao nezamjenjivi član Vjesnika pridonio je osvajanju Kupa europskih prvaka 1973., 1974. i 1976. i Kupa velesajamskih gradova 1970. i 1972. (isto je uspio i sa Saarbrückenom 1982.).
Branio je boje reprezentacije Europe u susretu s Japanom 1969. i bio najstariji sudionik Olimpijskih igara u Barceloni 1992. gdje je igrao u paru sa Zoranom Primorcem. Šurbek se okušao i na veteranskim turnirima gdje je osvojio SP u singlu 1988. u Zagrebu.
U parovima je postao svjetski prvak u Luzernu 2002., a isto mu je pošlo za rukom i na Europskom prvenstvu 1997. Treba spomenuti i nesvakidašnji rekord koji drži zagrebački stolni tenis zapravo Vjesnikova slavna momčad Šurbek, Čordaš i Stipančić s trenerom Vukušićem.
Od lipnja 1971. do svibnja 1975. nisu izgubiti niti jednu službenu utakmicu, međunarodnu a niti na domaćim prvenstvima zabilježivši nevjerojatne 122 uzastopne pobjede!
- Sportaši su ratnici. Mi ratujemo s reketom, a tanka zelena mreža je linija fronte. I onda tko će koga. Odlučuje znanje. Ne! Svi ga imamo na bacanje. Odlučuje taktika, a još više srce. I trunka sreće. Sport mi nije ništa poklonio. Sve sam stekao borbom, znojem i naporom. U svojim najboljim godinama praktički sam trenirao svaki dan po nekoliko puta. Trčao sam dionice po 12 kilometara bez obzira na vrijeme, po kiši, vjetru...
Nikad nisam priznao talent, već rad i znoj. U sportu nema žrtve, niti bilo tko smije reći da je žrtva toga čime se bavi po vlastitom izboru. Ono što stolnotenisač proputuje, doživi i vidi to sav novac ne može naplatiti. Imam oko 400 pehara u kući. Nemam kamo s njima, pa ipak ih držim posvuda, u stanu, na tavanu, u podrumu – samo su neke od Šurbekovih sjajnih izjava.
Veliki športaš !!