"Gospodin Šolman - Šjor Damir" naslov je upravo izašle biografije jednog istinskog sportskog džentlmena, sportaša koji nikad nije zaradio niti tehničku pogrešku, a kamoli da je isključen i za kojeg je i kod najljućih mu suparnika teško bilo naći koju lošu riječ. Košarkaš je to koji je na terenu uvijek bio za primjer, spreman i za "mirovne misije" kada uzavriju neki temperamentniji mozgovi, pa je za njega njegov suigrač i prijatelj Rato Tvrdić znao kazati da se "ne zna niti naljutit ka' čovik".
Priča je to o danas 72-godišnjem Zagrepčaninu koji je već kao 19-godišnjak prestao odlaziti na zagrebačku "špicu", ali se zato redovito počeo pojavljivati na splitskoj Pjaci što je neformalno ime za Narodni trg u Splitu.
Iz pera novinara dnevnika 24 sata Tomislava Gabelića, priča je to o purgeru koji je postao Splićo, o košarkašu čiji "bijeg" na južni Jadran tadašnja Lokomotiva, a kasnija Cibona, nikad nije preboljela. Dvaput su ga valutnim argumentima nagovarali da se vrati u Zagreb, no njemu je bilo važnije prijateljstvo sa Tvrdićem i Skansijem nego zov kluba iz rodnog mu grada.
A da su "lokosi" uz "Svetog Nikolu" (Plećaša) imali i Šolmana drugačije bi se pisala povijest jugoslavenske klupske košarke. No, tadašnji čelnici zagrebačkog prvoligaša nisu bili dovoljno uporni ili su bili odveć uvjereni da će Damir kao "fetivi" Zagrepčanin odlučiti ostati u svom gradu i na taj način poslušati tadašnjeg izbornika Ranka Žeravicu. A on mu je savjetovao da što prije preseli iz Mladosti u nekog prvoligaša jer ga više neće moći zvati u reprezentaciju iz drugoligaškog kluba. A kako su to shvatili i u zagrebačkog Mladosti, njihov jedini uvjet za izdavanje ispisnice bio je da ne ide u mrskog im susjeda Lokomotivu koja im je, samo šest mjeseci prije, već preotela Plećaša. I zato su valjda i pristalih na odštetu od, urbana legenda kaže, samo 10 lopti što je, iz današnje perspektive, gotovo za nepovjerovati.
A dečko iz Kustošije košarku je počeo igrati tek sa 15 godina, a haklati je počeo na betonskom terenu uz savski nasip, u sklopu Sportskog parka Mladost. Tu je upoznao i kasnijeg suigrača i velikog prijatelja Nikolu Plećaša s kojim će godinama biti i reprezentativni cimer. A njima dvojici klupski putevi su se brzo razdvojili jer je Damir, prilično mlad (sa 19), preselio u Split. A onamo je otišao stvarati sportske uspomene kada mu je one životne, one koje se tiču njegovih prvih 16 godina života, potopila velika poplava koja je 1964. pogodila Zagreb. A ona je uništila obiteljske i sportske fotografije, izreske iz novina...
No, zato je u gradu podno Marjana ispisao karijeru za svako štovanje urešenu sa sedam medalja s najvećih svjetskih natjecanja. A u tim prigodama Damir je osvajao samo zlata i srebra pa ima dva europska i jedno svjetsko zlato te dva olimpijska, jedno svjetsko i jedno srebro. Plus dva naslova pobjednika Kupa Koraća i dva naslova prvaka Jugoslavije što je tada bilo teže postići nego što je danas biti prvakom regionalne ABA lige koja se prostire na istom teritoriju kao i bivša SFRJ. Tim više što su tada postojali tereni poput onih u Čačku i Zadru gdje su gostujući igrači bili meta svakojakih diverzija.
- U Zadru su nam redovito micali koševe, svašta su nam vikali, meni uobičajeno "pederu"... U Čačku pak, kada bih pucao slobodna bacanja, gađali bi me komadićima žice koje bi ispaljivali iz praćkice koju smo mi zvali "špriherica". Redovito su nam u prvom poluvremenu podvaljivali niži obruč, a kada bismo u drugom poluvremenu napadali na viši obruč, prvih par minuta ne bi ni dobacili loptu do obruča dok ne namjestimo ruku... Nigdje nije bilo lako u gostima, a prvak si mogao postati samo ako si pobjeđivao i u gostima - prisjetio se Damir koji je bio poznat po vlastitom kodeksu odijevanja.
Naime, on je toliko volio nositi odijela da je u njima dolazio i na treninge, a s obzirom na svoje dvometraške gabarite kupovao ih je na svojim inozemnim putovanjima. U to vrijeme, pa ni desetljećima poslije, Damira niste mogli vidjeti neuredna, neobrijana, neispeglane košulje pa mu je puno opušteniji suigrač Duje Krstulović, uspoređujući ga s niklovanim proizvodima, prišio nadimak "Niklovani".
A tih Šolmanovih navika prisjetio se i njegov suigrač Željko Poljak:
- Kada sam iz Rijeke došao u Split, prvi put sam vidio da netko u sportskoj torbi nosi fen. Do tada bismo se svi obrisali ručnikom i izašli. Malo pomalo svi smo počeli nositi fen, kupovati šampone i dezodoranse.
Zbog svega toga, legendarni splitski profesor matematike, dugo godina klupski tehniko, Vinko Bajrović označio ga je kao čovjeka koji je u svlačionicu Jugoplastike donio opću kulturu. Stoga i ne čudi, a bio je prilično atraktivne vanjštine, da je u anketi jednog dnevnog lista na temu o najšarmantnijem košarkašu tadašnje SFRJ taj prestižni naslov osvojio upravo Damir.
Već sa 20 godina bio je član srebrne olimpijske reprezentacije (Mexico City 1968.), a sa 22 član početne petorke svjetskih prvaka (Ljubljana 1970.). Imao bi on još jednu medalju više, minimalno srebro, da ga Žeravica te 1971. nije izostavio s popisa reprezentativaca za Prvenstvo Europe. Mislilo se da se to dogodilo zbog Hrvatskog proljeća, no ustanovilo se da su Tvrdić, Skansi i Šolman otišli na neku revijalnu talijansku turneju, na koju ih je pozvao Giuseppe Gjergja, i da Žeravica nije pristao da njih trojica zakasne na pripreme.
No, zato ga zaobilazio nije Žeravičin nasljednik Mirko Novosel koji ga je imao u sastavu prigodom osvajanja naslova eurospkh prvaka 1973. u Barceloni i 1975. u Beogradu. Baš kao i na Svjetskom prvenstvu u Portoriku 1974. i na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976. Možda neke od tih medalje ne bi bilo u Šolmanovoj kolekciji odličja da je Novosel tada saznao kako je, nakon brazilske turneje, ozlijedio rame. Naime, slobodan dan u Riju Damir je s nekoliko suigrač iskoristio za kupanje na najpopularnijoj svjetskoj plaži Copacabani.
- Nismo imali pojma koliko je opasno kupanje u oceanu, po velikim valovima, kakve mi nikad prije nismo vidjeli. Na plaži smo gledali djecu kako spretno skaču izravno u valove koji ih potom lagano izbacuju na plažu, 15-20 metara dalje. Naivno sam pomislio, ako mogu djeca, mogu i ja i bacio se u prvi sljedeći val. No, val me podigao, nekoliko puta okrenuo tako da više nisam znao niti gdje se nalazim, a onda me izbacio na pijesak. Bilo je to bolno slijetanje, svom težinom sam pao na desno rame pa nekoliko sljedećih dana ni ruku nisam mogao podići. Nagovorio sam liječnika reprezentacije Tea Bratanića da potvrdi Novoselu kako sam se poskliznuo u kupaonici i pao. Da je izbornik saznao, iako sam mu bio drag, sigurno bi me za primjer kaznio - povjerio je Šolman svom biografu.
Inače, njegovu su karijeru, ističe autor Gabelić, obilježila dva šuta. Jedan kojeg je pogodio protiv Bosne, preko Varajića (1977.), za naslov prvaka SFRJ i drugi, za naslov prvaka Europe, kojeg (1972.) nije niti uputio jer je bio fauliran u posljednjem napadu Jugoplastike protiv talijanskog Ignisa. Kup prvaka igrali su žuti kao prvaci SFRJ iz 1971. što je bio prvi naslov za splitski klub i tek malo sudačke oštrovidnosti i odlučnosti nedostajalo je da kao debitanti u tom natjecanju budu i prvaci Europe.
Osim tog finala, Splićani su izgubili i finale Kupa pobjednika kupova a i četiri puta su bili drugi u državnom prvenstvu pa su ih prozvali "Drugoplastikom" u kojem sastavu je Damir, gotovo redovito, bio najbolji strijelac. Tu stigmu sa svog imena žuti su skinuli 1977. kada su osvojili trostruku krunu - državno prvenstvo i kup te Kup Radovoja Koraća.
Nakon dvije sezone u Italiji, vratio se u najdraži klub za koji je igrao, tad već kao veteran, onu jednu sezonu u Drugoj ligi. Nakon što je Split stao na svoje prvoligaške noge, Šolman je završio karijeru. I to nakon što mu je košgeterski prosjek prosjek pao ispod 20 koševa. A za tako rasnog šutera prava je šteta bila što je trica uvedena tek kada se on ostavio košarke.
Za one koji vole košarkaške priče iz davnina reći ćemo da isti autor priprema i biografiju Šolmanova bivšeg suigrača, također istinske legende splitske i hrvatske košarke, Petra Skansija (77).
dobar igrac