Srednji naraštaji pamte Petra Skansija kao izbornika srebrne olimpijske vrste iz 1992., a oni stariji kao najboljeg igrača SP-a 1970. u Ljubljani. Prošli tjedan hrvatski doministar sporta u Sloveniji je opet živio za košarku, no ovaj put kao stručni sukomentator HTV-a.
– Kao čovjek koji volim kazati što mislim, taj sam poziv odbio, no kad sam to rekao ministru Jovanoviću, on me pogurao da se toga prihvatim pa sam gotovo tri tjedna radio dva posla, no bilo mi je zabavno.
Najmršaviji u reketu
Kao bivši centar, Skansi je često komentirao igru naših centara. Očito nije znao da Tomića muče zdravstveni problemi (upala sinusa, hemoroidi), a da Žorić ne može napadački dati puno kada nije 100 posto spreman.
– Ako je igrač izašao na teren, nikoga od onih 10.000 gledatelja ne zanima od čega boluje. Centri su stupovi momčadi na koje se svi ostali naslanjaju, to je energija koju svi crpe, a efekt njihove igre bio je puno manji od efekta igre ostalih.
Nisu li hrvatski centri bili najmršaviji na EP-u?
– Nije važno koliko ste visoki, nego koliko je visoka kvaliteta vaše igre. Tako ni kilogrami nisu odlučujući za čvrstoću i oštrinu, već psiha. Manje se žalio na igru razigravača, pozicije na kojoj nemamo neku perspektivu.
– Ako ima predispozicije, centra se za dvije i pol godine može pripremiti da bude upotrebljiv, dok se razigravač razvija 8-10 godina i njemu treba dati više kredita.
Ovih se dana povela priča o tome da bi neke reprezentacije mogle posegnuti za nekim našim talentima poput razigravača Marinellija.
– Nakon Faka svi znaju da je i to moguće, no ne smijemo misliti da je to sudbina i tome se prepustiti. Trebamo se potruditi da zadržimo te momke, da im pružimo nešto, ne mora to biti novac, već prilika za razvoj.
A četvrto mjesto na EP-u prilika je za novi smjer razvoja tog sporta. Što poduzeti da trenutačna popularnost košarke ne splasne?
Plasman je izvanredan
– Taj rezultat bit će značajan za novačenje mladih, no za takvo što neće biti dovoljan samo taj uspjeh. Plasman je izvanredan, no on je i prilika da uočimo slabosti našeg rada u košarci i da donesemo program koji će razvijati igrače kakve u reprezentaciji trebamo, igrače koji će znati plivati u vreloj vodi. Usto, o budućnosti tog i drugih sportova u Hrvata nema tko razmišljati osim države, jer mi ne možemo računati na prihode iz marketinških izvora. Moramo se i odlučiti u koje ćemo sportove strateški ulagati, jer ne možemo u sve, i to mora ići na javnu raspravu. Činjenica je da se Hrvati vole loptati, a u tim je sportovima puno teže doći do uspjeha nego u individualnim.
A što je s klubovima koji su na rubu propasti?
– Kod nas o klubovima razmišlja lokalna zajednica, no veliko je pitanje pomažu li sve sportu kao Zagreb i njegov gradonačelnik Bandić i imaju li svi gradovi uvjete za to. To me pitanje muči otkad sam doministar.