Rukometaši Hrvatske, priznali to igrači i izbornik ili ne, prošli su u četvrtfinale Svjetskog prvenstva više sretno i spretno nego igrom. Istina, obrana nas je čupala cijelo drugo poluvrijeme kad je već napad bio bezopasan. Ali za nešto više trebat će nam igra, trebat će nam puno raspoloženih igrača, a ne jedan ili dvojica. Bilo je i prije ovakvih utakmica kada smo bili bespomoćni i kada bi to završavalo porazom. Ali ti porazi uglavnom su bili u polufinalu pa su bili malkice bezbolniji. Da nas je Brazil poslao kući, to bi bila najveća rukometna senzacija u novije vrijeme.
– Moja generacija bila je u istoj situaciji kao ova, na Svjetskom prvenstvu na Islandu 1995. godine. U osmini finala dobili smo na papiru najlošijeg suparnika, Tunis koji u to vrijeme nije bio ni približno jak kao posljednjih desetak godina. Došli smo na SP kao treći s Europskog prvenstva i sigurno je da smo imali visokih ambicija. I onda prođemo na sedmerce. A trebali smo objektivno izgubiti jer su Tunižani imali na kraju regularne utakmice napad i na kraju drugog produžetka kontru za pobjedu – istaknuo je Zlatko Saračević.
Kako na igrače djeluje jedna ovako stresna utakmica?
Ponovio se Island 1995.
– U pravilu dobro. Jedna ovakva utakmica popravlja sve dalje. Da se razumijemo, na jednom ovako zahtjevnom turniru uvijek dođe jedna loša utakmica. Kod nas je došla u ranoj fazi i k tome smo još na kraju pobijedili. Igrači su se sigurno dobro trgnuli i uvjeren sam da će već sljedeću utakmicu odigrati jako dobro. Tako je bilo s nama nakon što smo prošli Tunis. U četvrtfinalu smo pobijedili Egipat sa 13 razlike i poslije došli do finala. Isti scenariji u Dohi odmah potpisujem – istaknuo je Saračević.
Istina, da bi se ostvario dobar rezultat, potrebno je imati i puno sreće. Mi smo svoju dozu sreće, i to ogromnu, iskoristili protiv Brazila. Teško da će nas takva sreća još jednom pomaziti do kraja turnira. Sada je na redu znanje i kvaliteta ovih igrača. Izbornik Goluža ipak bi trebao više pažnje posvetiti suparniku nego inače. Izjava da ga zanima samo igra njegove reprezentacije ne pije vodu. Upravo zbog toga što se nije dovoljno pozornosti posvetilo Brazilu umalo smo izgubili. Jer, teško je povjerovati da su naši dečki znali da će Brazilci u jednom trenutku odigrati "divlju" obranu. Da su znali, onda ne bi bili obezglavljeni u napadu i ne bi im lopta ispadala iz ruke kao vrući krumpir. Uostalom, zašto bi bila sramota dobro analizirati suparnika? Pa svi veliki treneri to rade. Ne može našem izborniku, kako je rekao, biti svejedno s kim igramo u četvrtfinalu. Mora se taj suparnik dobro analizirati.
Jedini ostao miran
Opet, nije Goluža najveći krivac za umalo blamažu protiv Brazila. On je u ključnim trenucima možda jedini ostao miran. Izvukao je iz rukava obranu 5-1 koji je čuvao kao zmija noge za završnicu turnira. Vidi se da je stekao određeno iskustvo u ove četiri godine, koliko je izbornik. Onaj Goluža iz 2011. godine vjerojatno bi izgubio ovu utakmicu.
Iako možda ne igramo na nivou Londona 2012. ili SP-a 2013. godine, još smo uvijek tu negdje, pri vrhu.
Mnogi će se složiti da ova generacija neće u Dohi vidjeti svjetla finala, ali pričekajmo još srijedu i utakmicu četvrtfinala. Već nakon srijede može sve to izgledati sasvim drugačije, vedrije, bolje...
Amooooooooo stručnjaci! Sve pohvale dok je išlo, najbolji izbornik, najbolji igrači; čim su se javili prvi problemi (koje su imale sve selekcije s Brazilcima) odmah su se javili stručnjaci.