Šampion je u Maksimir stigao s nakrivljenim šeširom, mamuran od feštarskih noći na Kvarneru i praćen najvećim gostujućim orkestrom viđenim u Maksimiru posljednjih desetljeća. Više od 5000 riječkih navijača stiglo je gledati podizanje trofeja, sve prije toga bilo je nebitno pa je tako Rijeka i igrala i prošla. Iako je bila posljednja prvenstvena, iako je to bila samo revijalka, ne sumnjajte da je Matjažu Keku pozlilo od ove utakmice... Imat će čime trljati kosu svojim igračima uoči finala Kupa u Varaždinu u srijedu.
Prvaci s Rujevice vedro su se nasmijanih lica zagrijavali kad se presidente Damir Mišković spustio na maksimirski tepih. Andrijašević i društvo prekinuli su lagane šprinteve i dotrčali u zagrljaj velikom preporoditelju Rijeke, najzaslužnijem što taj klub nije potonuo na dno Kvarnera, u potpalublje HNL-a. S dva podignuta prsta pozirali su fotoreporterima, dan je bio sunčan, u pozadini južna tribina krcata Armadom, a bilo je tifosa u bijelom i na desnom krilu zapada.
Dinamo i Zagreb prvaka su dočekali gospodski, iako nije bilo pretjeranog zanimanja za momčad koja je promarširala HNL-om. „Ni cvijeće niste donijeli!“, povikao bi Milojko Pantić kad su momčadi istrčale na teren dok se sa zvučnika orilo „Popevke sam slagal i rožice bral“. Oporo je zvučalo dok bi sviralo „Dinamo je pravi šampion“.
Šampion je stajao s druge strane i izgledao je kao mladoženja na momačkoj. Ali dobro, za prvi povijesni naslov kluba „valjda si čovek može i malo popiti“, da parafraziramo gospona Šafraneka. Evo, izguštajte se plavi, kao da su rekli majstori s Kvarnera i pustili da sirotog Prskala zatrpaju Dinamovi igrači pa navijači bakljama. Boli ih briga, uzeli su kantu i krenuli prema Korzu gdje ih je čekao njihov grad.
Rijeka je kao i cijele sezone istrčala u Maksimiru s najjačom postavom minus Mišić i Gavranović, Kek je ostao dosljedan sebi. A dosljedan je ostao i Petev jer mu je momčad opet bljesnula u utakmici koja nije velika, kao protiv Splita i Cibalije.
Na Maksimir se spuštao mrak i zavjesa za kraj predstave, a Ivajlo Petev slavio je Pirovu pobjedu (doslovno, jer vjerojatno je izgubio Sigalija i Mora za Kup) uz pjesmu Armade i pitanje hoću li više ikad sjesti na ovu klupu, prokletu još od onog dana kad ga je Vida zgromio u 98. minuti. Dobro za Riječane da ovaj put nije odlučivala nadoknada. Sve su na vrijeme napravili.
Simbolično, u 87. minuti počela je bakljada Armade, Mate Maleš izašao je da napravi koji sklek prije podizanja pehara kojeg je, opet simbolično, predao Vrbanović (presidente Šuker je na nekim drugim meridijanima), a čistačice na Rujevici glancale su vitrinu za najveći plijen u klupskoj povijesti.