Ne sjećam ga se kao Dinamova igrača jer sam početkom devedesetih godina kao dijete bio zaokupljen olovnim vremenima i izbjeglištvom. Ali koga god sam, u pripremi ovog intervjua, pitao za mišljenje o Željku Petroviću, svi su bili složni:
– Jako poštena i normalna osoba!
Potpuno neopterećen bilo kakvim predrasudama odmah je dao do znanja da nije čovjek od formalnosti i kurtoazije. Rijetki su s kojima, nakon pet minuta poznanstva, možeš prijeći na – ti. Više od dva sata nogometnih razgovora i priča koje su ostale duboko skrivene povijesnim prašinama proletjelo je u trenutku. Zagreb s početka devedesetih imao je posebnu notu.
A kako ga je Petrović opet doživio nakon tridesetak godina?
– Zagreb mi se potpuno promijenio. Ovo nije grad u kojem sam bio. Prije je bilo puno više gospoštine i točno se znalo na koje mjesto tko izlazi. Ne bih htio nikoga uvrijediti, ali više se držalo do gospodske razine. Nije važna razina obrazovanja, uglađenosti ni pristojnosti, važno je samo koliko tko ima novca. A to mi se ne sviđa – počeo je Petrović.
Ističe da ga je to vrijeme, kada je 1990. i 1991. godine nosio dres Dinama, odnosno HAŠK Građanskog, obilježilo za cijeli život.
– Ljudi su me primili od prvog dana, na gospodskoj razini. Takve stvari moraš usvojiti jer te sramota ako ne usvojiš. Svi su u Jugoslaviji govorili da je Dinamo najgospodskiji klub. To sam i ja osjetio od prvog dana. Došao sam iz potpuno drukčije sredine i vrlo brzo osjetiš tu dimenziju. To je bio velik klub. Birani su ljudi s razinom. Ja sam došao kada je Josip Kuže bio trener. Što god da kažem o njemu, bilo bi malo. O njegovoj ljudskosti, posebnoj energiji. Imao je gospodski šarm, ali i nešto s ceste da ti jasno pošalje poruku. To je bila ona stara, šmekerska škola. Čovjek za deset. Tragedija je što je umro mlad. Njegov sin Marko javio mi se da se vidimo. Zna on koliko sam ga volio. Ne samo ja. Svi su ga voljeli jer te finese i kvalitete ne možeš odglumiti. I ja u trenerskom poslu pokušavam primijeniti nešto balkansko. Važna je ta dimenzija da te netko ljudski dotakne u srce. Na zapadu je to drukčije. Ja sam nizozemski trener, ali to balkansko ne može iz mene. Ne bi bilo prirodno.
S razlogom kaže nizozemski trener, jer Petrović ima samo nizozemsku putovnicu. Zanimljiva je bila ta Petrovićeva veza s Dinamom i navijačima koji su ga posebno poštovali.
– Nikada mi Dinamovi navijači nisu zviždali. Nisam bio ni najbolji igrač ni najveća zvijezda. Zviždali su i Bobanu i Šukeru. Uvijek sam igrao za momčad. Ako trebam trčati da Boban igra bolje, trčat ću. Ćiro Blažević htio je da ja dođem u Dinamo iz Budućnosti. Tada je Dejan Savićević prešao u Crvenu zvezdu, a Predrag Mijatović u Partizan. Ne mogu se sjetiti imena čovjeka koji je dolazio na pregovore. Tražili su da im dam riječ. U međuvremenu sam nastavio igrati za Budućnost, čak i nekoliko puta protiv Dinama. Neki su me ljudi čak jednom tražili da ne igram neku utakmicu jer su Dinamu trebali bodovi. Nisu to bili ljudi iz kluba. Nisam htio, već sam na toj utakmici zabio za 3:2. Onda su ljudi u Dinamu kazali: “Treba nam osoba baš takvog karaktera!”. Nakon sedam-osam mjeseci opet su me zvali. Pregovarali smo u restoranu blizu stadiona Budućnosti. Klub mi nije pravio probleme i dogovorili smo se, iako je pala žestoka rasprava. Ja sam jedan od rijetkih koji od Budućnosti nije dobio automobil, a ostali su mi i dužni. No, to mi nikada nije bio problem. U te četiri godine sve sam dao za klub.
Puno će navijača Budućnosti kazati da je, uz Dejana Savićevića i Predraga Mijatovića, treći najveći igrač te momčadi u povijesti bio baš Željko Petrović.
– Ma bio je taj jedan izbor u kojem su me uvrstili među tri najveća. Ali ja bih kazao da je treći Ante Miročević, legendarni igrač tog kluba od 1975. do 1980. godine. Prvi stranac koji je igrao za Sheffield.
Zanimljivo, veliki nogomet Petrović je počeo igrati tek sa 17,5 godina.
– Stalno sam igrao mali nogomet. Mogu kazati da sam tada bio među najboljima u Jugoslaviji. Igrao sam Kutiju, Kutinu, Mostar, Čapljinu, pa utakmice protiv Mostarskih kiša... Prijateljstvo s ljudima koji su uzeli Inter seže iz tog doba. Njihov otac sredinom osamdesetih dovodio me za 400-500 maraka da igram malonogometne turnire.
Tko je taj čovjek?
– Iz privatnih razloga ne mogu kazati – kaže Petrović.
Do 18. nisam vidio travu!
No nije tajna da je u klub ušao Velibor Kvrgić.
– Zbog tog prijateljstva prihvatio sam dolazak u Zaprešić. Tada nam je taj novac puno značio. On je bio potpuno lud za malim nogometom. Još su dva čovjeka bila sa mnom u toj momčadi. To su bili Messi i Ronaldo malog nogometa. Nisam mogao dobiti priliku u omladinskoj školi Budućnosti jer su igrali privilegirani. Gano Ćerić, bivši veliki igrač i pravedan čovjek, uzeo me za uho i rekao da dođem na trening. Odmah sam na nekom turniru bio najbolji igrač i strijelac. Nakon pet-šest utakmica potpisao sam profesionalni ugovor, no potom sam na 15 mjeseci morao otići u vojsku. Koji sam “maler” bio, nije me zapala ni ta sportska četa koja je poslije zapala Zvonu Bobana i Dejana Savićevića pa sam morao sam trenirati. Nisam samo ja igrao mali nogomet. Igrao je i Savićević. Sjećam se naše momčadi Tehnokemije. Na utakmice nas je vozio Nikola Janković u bijeloj Jetti. Četvorica bi sjela naprijed, a ja i još jedan manji u gepek. Samo malo bi nam otvorili da možemo disati. Iziđemo iz Jette i osvojimo turnir – prisjetio se Petrović tih vremena.
– Dejan je ranije ušao u prvu momčad jer je bio izvanserijski talent. Ali i on je imao problema da uđe u prvu momčad. Debitirao je protiv Zvezde i zabio za pobjedu. Problem je bilo pravilo što igrači nisu odlazili do 28. godine. Nije bilo lako nametnuti se u tolikoj kvaliteti, bilo je igrača da ti mozak stane. Mijatović je odmah poslije Čilea ušao u prvu momčad. Bili su tu Mijatović, Savićević, Brnovići, Janović, Vešović... Zamislite, izgubite dvije utakmice i borite se za ostanak. A kakvi igrači... Kada danas vidim koliko koštaju neki, oni iz moje generacije koštali bi višestruko više i igrali u najvećim europskim klubovima.
U to doba 25-godišnjeg Petrovića Dinamo je platio 200 tisuća maraka.
– Probali smo smanjiti na 150. Ne sjećam se jesmo li uspjeli. Žao mi je samo što se ne mogu sjetiti imena čovjeka kojeg je Dinamo poslao na pregovore. Znao sam kamo dolazim, u veliki klub. Uvijek je bio pun stadion, gdje god igrali. A da ne govorim o emociji, čuvenim prijenosima legendarnog Ive Tomića i njegovih poetskih rečenica. Da se to tada komercijaliziralo, o koliko bismo novca govorili? Pa sportski pregledi na TV-u... Da bi dao intervju u Tempu ili nekom drugom časopisu, morao si igrati tri-četiri godine na top-razini. Bilo je to prelijepo doba. Živjeli smo za vikend i utakmice na Poljudu, Marakani ili Maksimiru. Pa ja do 18. godine nisam vidio travu! Sam učiš tehniku na kamenjaru, odskače ti stalno. Ako nisi znao, morao si se maknuti s terena. Najbolja je škola na ulici. Sjećam se, koliko sam puta o zid lupao desna-lijeva ispred svoje škole.
Nisam bio diplomat...
Kaže i da mu je karakter odmogao u karijeri.
– I kada sam bio mlađi, nisam mogao biti diplomat. Uvijek sam išao srcem. I danas imam taj problem. Kada me netko zamoli za pomoć i zagrli me, odmah sam prodan. Vjerujem da je čovjek. Ali ako u ljude ne vjeruješ, u koga ćeš!? Naravno, uvijek je bilo razočaranja, ali vrati se sve. Dugo čekam da mi ta sila vrati, barem 50 posto. Puno sam dao za sve klubove i reprezentaciju i svi će, vjerujem, to potvrditi. Najvažnije mi je bilo da ostanem čovjek. Nije važno što će o meni govoriti kao treneru. Pa kritiziraju i Mourinha, Guardiolu, Kloppa...
Veliki dojam na Petrovića ostavio je Vlatko Marković.
– On je bio bečka škola po svemu. Bio je veliki gospodin iznimne osobnosti. Volio me kao sina, ali to je skrivao. To je u povjerenju govorio mom velikom prijatelju Tomislavu Židaku, a nije znao da smo Tomo i ja bili dobri. Htio me spustiti na zemlju kada sam se malo osilio. Govorio je da su mi dva terena potrebna za dribling. Bio sam uvrijeđen, ali Židak mi je savjetovao da se smirim. “Pusti ga, testira te, nemoj slučajno reagirati, on te obožava” – govorio bi mi Židak.
– Puno sam naučio od njega, on je bio institucija. Onda bi Šuker i Boban na treningu govorili da bismo možda trebali proširiti teren. Naravno, šalili su se sa mnom jer su znali da mi to smeta. Potom me Vlatko zagrlio i kazao da se šalio. Kaznio me s pet tisuća maraka zbog nekog incidenta u Švicarskoj. Nakon povratka šetao sam se sa suprugom Lidijom i sinom Vladimirom. Dođe Vlatko i pozdravi se s mojom suprugom i pita je: “Kako ste, gospođo?” A ja odgovorim: “Nikako, nemamo novca za hranu, banane, bicikl... uzeo si mi pare, vrati!”. Sutradan mi je vratio, ali me izgrdio: “Kako te nije sramota, pred ženom tako!” No uspio sam vratiti novac – smije se Petrović.
Govorio je i o odnosu s tadašnjim asovima modre momčadi.
– Čim sam došao u Dinamo, Šuker me odmah prihvatio. Bio je na putu, sjeli smo u automobil i otišli na piće. Odmah mi je rekao: “Ti ćeš biti moj cimer.”. Od prvog dana osjećao sam se sjajno. Boban me primio sjajno. On je uvijek bio poseban i zato je napravio veliku karijeru. Iako, za mene je puno bolje igrao u Dinamu nego u Milanu. Osjećao sam se kao kod kuće. Imam puno prijatelja, poput Zlatka Dodića koji mi je jako pomogao. Bilo je puno ljudi, poput Čede Jovićevića. Izlazili smo u Saloon, Šuker, ja i Dražen Petrović. Kada je on tragično preminuo, bilo mi je teško kao da sam izgubio člana obitelji. Jedino me u početku malo bilo “strah” ekonoma Nikole Markovića.
S Robijem sam se tukao...
Zašto?
– Pa imao je nekakav gard. Sjećam se da su tada bile u modi kopačke Puma. Ja ga pitam: “Imate li možda nekakve kopačke za mene?” A on: “J..o pas mater, što nisi donio!” To su bile metode da ga ne maltretiram. Ali bilo je to doba posebnog poštovanja. Kasnije me zavolio jako. Pokraj stadiona bio je restoran i on je od mene uvijek imao vino i mineralnu. Baš ga planiram posjetiti, kao i Čedu Jovićevića, Belina... Barem da sjednem desetak minuta s njima...
Kakav je danas odnos sa Šukerom?
– Odličan! Pratim njegov rad, ali i rad njegove oporbe. Ne družimo se kao prije, ali uvijek sam dobrodošao u Savezu i na utakmicama. Vidio sam Prosinečkog prvi dan kada sam došao u Zagreb. S Robijem sam se na utakmicama i tukao i svađao, ali to je sport. Protiv takvih majstora morao si biti žestok.
Izdvojio je i neke utakmice.
– Protiv Trabzonspora u Kupu Uefe Sevilla je došla gledati Šukera, a ja sam u dvije utakmice dao tri gola. Odmah su odlučili kupiti i mene. Nesretna utakmica bila je protiv Atalante kada sam u jednoj akciji dvaput pogodio vratnicu, a sudac nas je unakazio. To su bile nevjerojatne krađe. Čuvao sam Caniggiju. Mogli smo se nositi sa svima.
Podijelio je zanimljiv detalj koji je obilježio njegov odlazak iz Dinama.
– Kada su nam rekli da moramo ići, Marković me pozvao i kazao: “Znam da ti možeš uzeti ispisnicu iz Jugoslovenskog nogometnog saveza i otići besplatno.”. Ja sam kazao da sa mnom u Zürich pošalje Lea Langa s kojim ću na Dinamov račun prebaciti 500 tisuća maraka. Tako sam i napravio. To mi nikada nisu zaboravili. Vlatko me uvijek zvao i isticao da je “jedan Crnogorac” pomogao Dinamu i da to nikada nitko nije napravio za taj klub. Tu priču zna i Zorislav Srebrić. On me zove svaki put za blagdane, rođendane, još od 1991. godine. Ni ja njega neću zaboraviti. Teško će se više takav čovjek roditi. Savez i Dinamo puno bi izgubili da njega nije bilo. I sada me nazvao kada sam preuzeo Inter i pozdravio onom svojom čuvenom: “Čestitam...”
Iz Dinamove ere pamti i prijateljstvo sa Zdravkom Mamićem.
– Bilo smo prvi susjedi i družili smo se svaki dan. On je bio “ludi” navijač Dinama. Zoran je s nama trenirao kao mladi igrač. Tu su bili i Alen Peternac, fenomenalni Željko Adžić, Vjeko Škrinjar... Zatim Draženko Prskalo koji me, zajedno sa Šukerom, izveo iz Hrvatske kada smo išli u Sevillu. Vozio nas je u Frankfurt u crvenom Mercedesu 190.
Mamić ga je htio dovesti za trenera?
– Žao mi je što nisam bio trener Dinama. Možda još nije bilo vrijeme, ali ja znam što sam napravio za klub i što je taj klub napravio za mene. Dinamo ima sjajnog trenera. Bjelica mi se sviđao i kao igrač. Dobro je da su se Dinamo i Crvena zvezda vratili na europsku razinu. Jer, neće oni nas tamo. To je rezervirano za bogataše.
Četiri-pet mjeseci boravka u Dinamu Petrović nije imao kontakt s obitelji zbog političkih napetosti.
– Sve su linije bile prekinute. Ali nije me bilo strah. Ja sam uvijek bio to što jesam. Ako me netko hoće ubiti, onda će to napraviti. Ja sve ljude dočekujem kao najbliže. Ne postoji drugi put za mene. Da sam kalkulirao, imao bih veću karijeru, no ne znam drukčije. Nikada nisam razmišljao o tome koje si nacionalnosti. Važno je jesi li čovjek, a tako sam odgajao i djecu. Nikada nisam imao problema. Pojedini ljudi imaju problema sa mnom. U najtežim trenucima života i karijere nikada nisam pljunuo na Zagreb ili na Dinamo kada sam otišao. Nikada. Ne volim taj populizam. Što bismo sada trebali govoriti o Novaku Đokoviću ili Goranu Ivaniševiću? To je primjer kako se treba ponašati ljudski i jednostavno biti čovjek. Sportaši su uvijek bili skupa. To je koncept koji trebamo popularizirati, a ne jeftino politikantstvo.
Sjetio se i okolnosti odigravanja prve utakmice naše reprezentacije, one protiv SAD-a.
– Vlatko Marković me nazvao i obavijestio da me neće uzimati u obzir jer me htio zaštititi eventualnih neugodnosti. Bio sam na toj utakmici. To sada prvi put govorim. Kasnije su me napadali sa svih strana jer su neki tvrdili da sam Hrvat i da sam igrao za Hrvatsku. Ljudi su me napadali ničim izazvani, pa i danas me napadaju! Ali ne opterećujem se. Umoran sam od objašnjavanja. Kada sam igrao za Jugoslaviju, stalno su me pitali kako mi je bilo u Zagrebu. Uvijek s ponosom spomenem gdje sam igrao.
U jednom smo trenutku spomenuli Zlatka Dalića.
– On je sa mnom bio u Budućnosti. Pa zato je on ovaj uspjeh ostvario, jer smo ga mi dolje uputili i dali mu vjetar u leđa – smije se Petrović.
U Budućnosti ga je trenirao i Stanko Poklepović.
– Špaco je bio čudo. Za nas je to bio kulturološki šok! Spektakl u svakom smislu. Najprije njegov dalmatinski naglasak i “asti Gospe!” To je nama bilo tako simpatično. On je po metodologiji treninga bio dvadeset godina ispred vremena. Bili smo zaluđeni njegovim metodama. To sam tek kasnije vidio u Nizozemskoj u kojoj sam se educirao za trenera. Da ne govorim o ljudskoj i gospodskoj razini. Svi su ga poštovali jer je bio dobronamjeran čovjek.
Neće me Maradona razvlastiti!
U Sevilli je Petrović nekoliko mjeseci dijelio svlačionicu s legendarnim Maradonom.
– U početku smo igrali Šuker, Ivan Zamorano, Pablo Bengoechea i ja. Nakon godinu dana došli su Diego Siemone i Maradona. Ostao sam još nekoliko mjeseci nakon njegova dolaska. Tada su mogla igrati samo tri stranca. Forsirali su malo Južnoamerikance. U početku su i Šukera malo probali negirati. No, on je zabijao stalno i postao najbolji igrač Seville u povijesti. Do Maradonina dolaska nosio sam broj deset, ali brzo sam ga odložio prije nego što je on došao, da me ne bi pred svima u svlačionici razvlastio – smije se Petrović: – Od mog stana do trening-kampa bilo je desetak minuta. Kada je on došao, morao sam se voziti sat vremena zbog njega. Onda smo psovali zašto je došao! On je imao karizmu, no takve veličine nisu mogle živjeti normalno. No znam da je puno ljudi pomagao. S njim je u Sevilli živjelo 30-ak ljudi i o svima se brinuo! Bilo mi je zanimljivo dijeliti autograme prva dva mjeseca, a kasnije mi je postalo naporno, mogu zamisliti što je on proživljavao.
Opet je u Petroviću proradio buntovni karakter zbog kojeg je napustio Sevillu.
– Otišao sam u Nizozemsku. Tamo mi je otac radio od 1970. godine. Igrao sam u Den Boschu godinu i pol, nakon toga u Waalwijku dvije godine. Poslije toga sam se u PSV-u vratio na vrhunsku razinu. U momčadi je bilo 17 reprezentativaca. Osvojio sam prvenstvo, dva Superkupa, kup... Tu sam se vratio u reprezentaciju Srbije i Crne Gore.
Te 1996. godine Ronaldo je otišao u Barcelonu baš iz PSV-a.
– Žao mi je što nisam igrao s njim. Posvađao se s upravom i otišao. No bili su to Luc Nilis, Wim Jonk, Phillip Cocu, Jaap Stam, Boudewijn Zenden... Dick Advokat bio je trener. Nakon dvije godine otišao sam u japansku Urawu, azijski Real! Tamo sam igrao tri godine, a došao sam s Txikijem Begiristainom, kasnije direktorom Manchester Cityja i Barcelone.
Kaže da je jednom pogriješio kada je slušao druge, a ne srce i nije potpisao za Gent, iako je ugovor bio na stolu. Još žali zbog toga jer je tada odlučio potpisati za HSV s Martinom Jolom:
– Pogriješi i žena, a ne čovjek – u šali će kazati Petrović.
Poduži je popis igrača s kojima je Petrović radio, a osvajali su naslove svjetskih prvaka ili Ligu prvaka, a posebno će izdvojiti jedno ime.
– To je Ivica Olić! On je kao član moje obitelji i posebna osoba. Njega neizmjerno poštujem.
S Dickom Advokatom radio je u reprezentaciji Srbije, Sunderlandu i Utrechtu, s Avramom Grantom u West Hamu, a s Guusom Hiddinkom u Anžiju iz Mahačkala.
– To je bila posebna priča. Igrali su Samuel Eto’o, Diarra, Roberto Carlos... Spektakl, od privatnih zrakoplova i kraljevskog tretmana. Ali tako završavaju projekti u kojima se koriste emocije, a malo manje mozak. Priča je pukla nakon što smo otišli. Iza te priče bio je Sulejman Kerimov. I danas je u tom klubu. Kada smo došli, nismo imali sponzora, stadion, terene za trening... Oprema je bila u kantama, dresovi s imenima napisani flomasterom... Kada je Kerimov došao, počela je gradnja stadiona, trening-centra, došli su sponzori. Trenirali smo i živjeli u Moskvi na stadionu Saturna, a igrali u Dagestanu. Igrači su išli pod policijskom pratnjom zbog gužvi, a neki i helikopterima...
Radio je Petrović i s Ruudom Gullitom 2004. godine.
– Bio sam u Belgiji na dočeku Nove godine. Zazvonio mi je telefon i s druge strane čujem: “Dobar dan, je li Željko? Ja sam Ruud Gullit, postao sam trener Feyenoorda i htio bih da mi budeš pomoćnik!”. Bio sam u šoku i potvrdio da sam zainteresiran. Uzeo sam suprugin telefon i nazvao isti broj želeći provjeriti da nije nekakva zaje....ija jer ima ovih televizijskih programa s tom temom. On se javi, a ja mu kažem: “Oprosti, brate, htio sam provjeriti da me netko ne zaje...” On kaže: “Pravi si Balkanac, imam ja ženu iz Hrvatske, znam kako je to.” Njegova bivša supruga rodom je iz Splita. On je karakterno naš. Sve ono o čemu smo razgovarali. Ja pokušavam pedantno pripremiti trening, a on kaže: “Jesi poludio!? Daj pojednostavni, brate mili!”
Igrao je s Mijatovićem, Savićevićem, Šukerom, Bobanom, Maradonom, Stojkovićem, Prosinečkim... Može li izdvojiti najboljeg?
– Igrao sam i sa Zidaneom i Ronaldom, doduše ekshibicijske utakmice. Ako me pitate za igrače s naših prostora, onda je to Savićević. Nogometni genijalac! Ako ovi danas vrijede 200 milijuna, on bi vrijedio milijardu po današnjim mjerilima.
A gdje je Modrić?
– Ovo što je Luka napravio nitko nikada neće napraviti. On je jedan od malo igrača koje toliko poštuju na svim meridijanima. Ali imali smo još puno igrača. Samo stil trčanja Alena Bokšića danas bi vrijedio 30 milijuna. Baka Slišković s loptama od pet kilograma zabijao je iz kornera, što bi danas radio!? Joško Skoblar, Piksi Stojković, Safet Sušić...
A što od svega toga može primijeniti s Interom?
– Napravili smo sve preduvjete da dođemo do svog maksimuma. Neće biti lako, ali da je lako, ne bi mene zapalo – smije se Petrović:
– Puno sam naučio od tih velikih trenera. Svojim pomoćnicima želim dati zadatke, ali želim im i pomoći. Komunikacija je najvažnija, a lojalnost uvjet bez kojeg ne možeš. Lojalnost sam branio na Pro-licenciji. Jer, oni na zapadu samo lažu da to nije važno. Stalno sam tražio znanje, od Barcelone do Arsenala. Bez energije i strasti ne možeš se baviti ovim poslom. Mene može istrpjeti samo moja supruga Lidija. Vjerojatno joj se nerijetko smuči taj moj nogomet. I danas obitelj trpi sva moja stanja. Vikendom se samo gledaju utakmice, na nekoliko televizora i laptopa. Naravno, mi živimo od nogometa jer ja drugo ne znam raditi. Uživam i u Interu, iako neki moji prijatelji kažu da moram na pregled k doktoru nakon što sam preuzeo ovaj izazov. Radio sam u Emiratima, Portugalu, Rusiji, Nizozemskoj, Hrvatskoj... Kada umrem, ako bude minuta šutnje na taj dan, dugo će trajati... – zaključio je.
bio i osta gospodin .