Slavni dani kluba kojeg su obilježili i naši igrači - su prošlost. Nije ga mogla spasiti ni Angela Merkel!

Na sami spomen nogometnog kluba Energie Cottbus većina Hrvata samo bi slegnula ramenima, ali riječ je o jednom od ponosa istočne Njemačke, čemu svjedoče posjete na utakmicama i cijela klima oko kluba. Energie ima zanimljivu povijest i detaljno ga pratim, a nakon uspona od sredine devedesetih godina prošlog stoljeća “plesao” je između prvoligaške i drugoligaške družine, da bi se u prošloj sezoni ispadanjem iz 3. lige našao u teškoj situaciji. Regionalliga Nordost tako je postala realnost. Nekada je uspon kluba upravo krenuo preko nje, kad su je osvojili 1997. Znači li ovo da slijede bolji dani za taj njemački klub koji ove godine slavi 50 godina postojanja? Osobno bih volio da bude tako, ali bit će jako teško. Zašto uopće Energie? S obzirom na to da je s mamine strane rođak Bruno Akrapović i da sam to saznao od svoje drage bake Dragice, počeo sam ih pratiti dok su igrali Bundesligu. Bilo je to u sezoni 2000./2001. i tad je Cottbus sačuvao status prvoligaša, što je bio jedini cilj. Sjećam se tog perioda, dok sam ispisivao imena igrača na papir i crtao njihove dresove, pratio DSF i ostale njemačke programe, nestrpljivo čekao Nogomet da dođe na kioske. Doslovno sam upijao svaku informaciju, još se sjećam ogromne sreće kada je u igru FIFA stigao Cottbus, rasturao sam.

Eduard Geyer unio promjene

Bilo je u vremenu ulaska u Bundesligu još odličnih igrača i ljubav prema klubu došla je sama od sebe, a s naših prostora svakako treba izdvojiti Tomislava Piplicu koji je bio vratar kluba od 1998. do 2009. i istinska je legenda. Kako sam svih ovih godina pratio razne informacije vezane za klub, jednu bih posebno izdvojio. Najveća trenerska legenda kluba u novijoj povijesti je Eduard Geyer, upravo je on uveo klub u Bundesligu. No, nije sve bilo tako lijepo. Dok je 1994. došao, zatekao je njemačke igrače, kojima i nije bilo stalo previše do rezultata i napretka, klasičan amaterizam. Došao je do jednostavne formule – angažirat će igrače iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Mađarske, Rumunjske... Takvi igrači bili su spremni igrati za manje plaće, ali ostavljali bi srce na terenu i tako imali potencijala prodati se u jače klubove. Ova se formula pokazala dobitnom i klub je na radost svojih navijača ušao u Bundesligu, ali nije bio baš najbolje prihvaćen s obzirom na to da je trener gajio ovu filozofiju.

U prilog tome govori podatak iz 2001. kada su za Energie u početnoj postavi nastupili: Tomislav Piplica, Faruk Hujdurović, Bruno Akrapović (BiH), János Mátyus, Vasile Miriuţă (Mađarska), Rudi Vata (Albania), Moussa Latoundji (Benin), Andrzej Kobylański (Poljska), Antun Labak (Hrvatska), Laurenţiu Reghecampf (Rumunjska) i Franklin (Brazil). Na klupi su bila tri stranca – Johnny Rödlund (Švedska), Sabin Ilie (Rumunjska) i Witold Wawrzyczek (Poljska). Rekli bi mnogi da se tako stvara klub bez duše, ali sve ovo demantirali su igrači koji su ostavljali srce na terenu.

– Novac nije sve, ali je važan. No, ako možeš igrati sa srcem, razumijevanjem i ljubavi, onda se lako može dogoditi da tajkuni koji vode klubove nikada neće shvatiti taj divan osjećaj – rekao je u jednom od intervjua Geyer.

Niža liga kao realnost

U godini kada klub slavi 50 godina postojanja, mora se reći da u novijoj povijesti nije zabilježen ovako slab rezultat. Naime, u infarktnoj završnici 3. lige Cottbus je doslovno ispao u zadnjih desetak minuta u domaćoj utakmici protiv 1. FSV Mainz 05 II, svojom krivnjom. Prvo je napadač Sukuta Pasu zabio za 2:1 dvadesetak minuta prije kraja i veliko slavlje, da bi gosti u 89. izjednačili i odmah zatim zabili za 2:3 i tako gurnuli Energie u ponor. Očaj. Suze. Jad i bijeda. Sve u jednome bilo je tada prisutno na stadionu. Totalna nevjerica. Njemački uopće ne znam, ali emocije itekako poznajem. Nakon petnaestak minuta očaja na Stadionu prijateljstva (njem., Stadion der Freundschaft) trener Claus-Dieter Wollitz, koji je klupu preuzeo nekoliko kola prije kraja s ciljem spašavanja, obratio se navijačima i ispričao za sve što se dogodilo. Nisu to najbolje prihvatili, ali povratka nije bilo.

Sreća je što je njemačka televizija RBB imala utakmice uživo, pa sam mogao normalno pratiti cijelu sezonu i ne mogu opisati ovakvo stanje očaja nakon ispadanja. I sve to u godini kada klub slavi 50 godina.

Nakon devet odigranih kola Energie ima 16 bodova, ali sezona je duga, još je puno kola pred igračima Wollitza, momčad je u potpunosti promijenjena i  treba vremena da se uigraju. Došlo je i do promjena u vodstvu, dotadašnji predsjednik Wolfgang Neubert podnio je ostavku zbog ispadanja, a na njegovo mjesto došao je poduzetnik Michael Wahlich. Sponzori klubu nisu okrenuli leđa, dapače, s onim glavnima produžena je suradnja, a došli su i neki novi.

Uvijek uz klub

Ovo samo svjedoči pozitivnoj klimi u i oko kluba, unatoč lošim rezultatima.

Situacija nije nimalo bajna, ali navijači su ono što čine cijelu priču lijepom. Tome svjedoči desetak tisuća gledatelja na domaćim utakmicama i velika potpora na gostujućima. Kad se zna da je to četvrti rang natjecanja, zvuči gotovo nestvarno, posebno za hrvatske standarde. Smatram da je ovo najveća pobjeda bilo kojeg kluba, ako nemaš potporu navijača i samim time posjete na utakmicama, onda si nitko i ništa. Moj, kakvim ga smatram, Energie sve to ima i s guštom pratim svaku aktivnost, sve što se događa oko kluba. Suze navijača rekle su svoje u prošloj sezoni. No, njihova sreća prilikom prvog pogotka u Regionalnoj ligi također je rekla još više od suza. Uvijek uz klub.

Na sjevernoj tribini nalaze se najvatreniji navijači grupe “Ultima Raka” službeno osnovane 2002. Nije baš poznato kako su odabrali ime, ali to su najžešći ultrasi koji prate klub. Često su zajedno s drugim podgrupama radili na koreografijama i ostalim sadržajima. Jedna od problematičnih podgrupa je “Inferno Cottbus”, što potvrđuju brojni incidenti za koje su direktni krivci. Dovoljno je reći da su izrazito desničarski nastrojeni i da im je klub zabranio pristup stadionu. Druge mogućnosti više nije bilo, činili su štetu iz utakmice u utakmicu.

Što se ostalih navijača tiče, na domaćim utakmicama su sjajni i pravi poticaj za nogometaše na travnjaku.

Treba dodati i da je njemačka kancelarka Angela Merkel navijačica kluba, a ujedno i počasna članica, što u konačnici čini Cottbus, gradić od sto tisuća stanovnika u pokrajini Brandenburg, još zanimljivijim...