Slovenci: Dončić je dar s neba, ali Dražen je svetinja, jedinstven

Vjerojatno je malo hrvatskih poklonika košarke koji se nakon senzacionalnog ishoda Eurobasketa ne pitaju “kako to Slovenci mogu do medalje, a mi ne možemo”. I ne samo da su izborili svoju prvu medalju nego su, pobijedivši velesilu Srbiju, osvojili zlato. O tome smo popričali sa slovenskom košarkaškom legendom, danas komentatorom, Peterom Vilfanom, i s kolegom Eduardom Brozovičem, Delovim kroničarom slovenske reprezentacije. Prvi faktor za obojicu je branič Miami Heata Goran Dragić (31), najkorisniji igrač Eurobasketa:

Dražen je jedinstven

– Dragić je sazrio kao igrač i kao osoba te je odlučio završiti igranje za reprezentaciju s velikim rezultatom. On je to doživio kao svoje poslanje i shvatio je što vođa mora raditi, a to je da i ostale oko sebe puni samopouzdanjem. Prvi je rekao da se ide na medalju, vukao je i štitio suigrače kada im nije išlo – kazao je Vilfan, a Brozovič dodao:

– Goran je odlučio da će mu ovo prvenstvo biti labuđi pjev iz kojeg je odlučio izvući što više. Bilo je godina kada je Dragić na obvezu u reprezentaciji gledao pomalo nervozno, nije mu odgovaralo što su od njega tražili neki izbornici, a sad to nije bio slučaj. Štoviše, on je najzaslužniji što je za izbornika došao Kokoškov.

A taj je srpski stručnjak, sa 17-godišnjim iskustvom NBA asistenta, bio upravo Dragićeva želja:

– Dragić je htio trenera koji se prilagođava igračima, a ne izbornika kojem se igrači moraju prilagoditi. Kokoškov je fleksibilan trener – objasnio je Brozovič na kojeg se nadovezao Vilfan:

– Kokoškov je plijenio svojom mirnoćom i znanjem, i uporno je slijedio svoju ideju. Koji to trener ne bi na kraju uveo Dragića, bez obzira na grčeve, nego bi završne minute igrao s malim Nikolićem? Oglušio se čak i na molbu samog Dragića da ga vrati u igru.

Pod faktor broj tri, Pero i Edo, sveli su pojavu Luke Dončića, 18-godišnjaka koji igra velemajstorski.

– Nama se mali Luka dogodio kao dar s neba. Takvog igrača još nismo imali. Dragić sada jest najviša klasa, no dug je njegov put do toga bio, a mali je već sada u petorci prvenstva i drugi igrač momčadi – ističe reporter dnevnika Delo koji uživa u Dončićevoj pojavi kao što su nekad hrvatski novinari uživali u pojavi Dražena Petrovića.

A s obzirom na to da Luku sve više uspoređuju s Draženom, zamolili smo čovjeka (Vilfana) koji je igrao s legendarnim Petrovićem za kraću usporedbu:

– Igrao sam s Draženom u reprezentaciji SFRJ i fascinirao me je. Bio je “killer”, zabijao je koševe poput stroja. Luka pak ima širinu. Ne mogu reći je li on šuter, razigravač ili krilo. On je sve pomalo, nekakva kombinacija Dražena i Kukoča. Ako bismo gledali samo po rezultatima, onda bismo trebali dati prednost Luki jer je s 18 postao prvak Europe i postao član prve petorke, no ne zaboravimo da je Dražen igrao za reprezentaciju u koju je bilo daleko teže upasti i potom si izboriti takav status kakav je dobio Dončić u Sloveniji. S obzirom na to da je Dražen za mene bio svetinja, kao takvoga ne želim ga uspoređivati ni s kim. Bio je jedan i jedinstven i želim da mi takav i ostane.

Faktor broj četiri ovog nezaboravnog uspjeha Slovenaca jest naturalizirani Amerikanac Anthony Randolph. I dok naši reprezentativci ne žele stranca za suigrača, najnoviji europski prvaci nisu bili tako isključivi.

– Bila je to vrlo važna odluka jer bez Randolpha ne bismo osvojili medalju – uvjeren je Vilfan.

Brozovič je uvjeren da je dovođenje Randolpha bila poruka Dragiću da se stvara ozbiljna momčad s kojom on može nešto postići:

– Randolph je bio treći nositelj igre, pa su uz njih trojicu svi ostali prodisali punim plućima. Mogli su igrati bez pritiska.

Bilo je to – sad ili nikad

A uz Dragića, Dončića i Randolpha, rasli su i igrači za koje se smatralo da su pomoćna radna snaga poput Vidmara, Blažiča, Nikolića i Prepeliča koji je, nakon partije karijere, rekao:

– Ako imaš samopouzdanja, onda pogađaš i ono što ne bi pogodio.

Imali su Slovenci i talentiranijih momčadi od ove, kao što je bila ona s Lakovičem, Bećirovićem, Udrihom, Nachbarom, E. Lorbeklom i Smodišem, no to je bilo društvo individualaca koje nije poznavalo geslo “svi za jednog, jedan za sve”. To su bili igrači iz NBA klubova i najjačih europskih klubova, koje su vodili treneri iz Polzele i Laškog, koji ih nisu znali voditi.

Sada im se sve poklopilo pa Vilfan ističe:

– Nešto je bilo u zraku, očito smo bili na redu. Kada si mala nacija i kada ti se takvo što ponudi, a treba reći da je Eurobasketu nedostajalo puno klasnih igrača, to moraš iskoristiti. Dečki su shvatili da je to sad ili nikad i ja ne očekujem da će Slovenija harati. Bila je ovo bajka kakva se dugo neće ponoviti.