Da je jedan, još bismo rekli „dogodilo im se, našli su nekog luđaka“. Ali dvojica Slovenaca na pobjedničkom postolju!? Olimpija i Maribor u finalu Europske lige? Da ne pretjerujemo s Ligom prvaka. Mada je Tour de France baš to, Liga prvaka svjetskog biciklizma. I čini sveto trojstvo tog izazovnog sporta s Girom i Vueltom. Francuzi čekaju 35 godina. Ne dva Slovenca na postolju, nego svog pobjednika, nisu ga imali od 1985. i Bernarda Hinaulta. Od Primoža Rogliča to se i moglo očekivati, bio je „grlo“ na koje su se stavljali ulozi. Tadej Pogačar postao je dan prije 22. rođendana drugo ime za onu najljepšu osobinu sporta – nepredvidivost. Pobijediti na toj paklenoj trotjednoj utrci podrazumijeva i da si doveo tijelo do granice slamanja, do mjesta na kojem ne znaš jesi li kraj staze vidio onog prolupalog Nijemca koji se od 1993. oblači u vraga i prepada iscrpljene vozače ili je sam Nečastivi došao po svoje.
Nego, kad su Slovenci „probiciklirali“? Kad je nacija Petroviča i Križaja pobacala skije i našla novo vrelo inspiracije za čudesne podvige? Tradicija je zapravo duga. Prvi klub zvao se Laibacher, vodili su ga Nijemci i nisu baš „šmekali“ slovenske vozače. Imali su predstavnika na Touru već 1936., a trojica su te godine došli i na Igre u Berlin. Jedan od njih proslavio se kao vozač zagrebačkog Sokola i danas ima ulicu na Jarunu – August Prosenik. Hrvati su dugo i dominirali, pa se Josip Kosmatin teško uvrijedio kad je došavši na Igre u Amsterdam 1928. shvatio da nije upao u ekipu pored tri hrvatska vozača i Slovenca Šolara. Sjeo je na „bajk“ i iz protesta se otpeljao natrag u Ljubljanu! A nepokorivi duh pokazao je Janez Žirovnik koji je 1959. kao član reprezentacije nakon pada u Utrci kroz Jugoslaviju ostao bez svijesti, ali je probudivši se nastavio i došao do cilja. I opet pao u nesvijest. U bolnici su mu priopćili da su pobijedili. Iako je u pitanju sasvim drugi sport, Slovenci su imali i Juru Robiča, biciklističkog ultramaratonca koji je pet puta osvojio utrku s kraja na kraj Amerike (NAAR). Luđački je trenirao i stradao kad ga je pokupio automobil nadomak Kranjske Gore.
No, sve to bilo bi premalo da bi se biciklizam doživljavalo kao nacionalni sport. Ono što ga je kod naših prvih susjeda uzdiglo na pijedestal popularnosti koja je ove godine dosegla razmjere poluhisterije zapravo je masovna rasprostranjenost među građanima, onima koji ne voze s namjerom da sa žutom majicom prođu kroz Slavoluk pobjede, nego iz užitka. Već s osamostaljenjem biciklizam se počeo dizati, mada su se u početku, prisjeća se novinar Dela Miha Hočevar, i sam oduševljeni biciklist, svi fanatici međusobno poznavali. Od svjetske ekonomske krize 2010. Slovenci su sve češće počeli „jahati“ na dva kotača, a vožnja po lokalnim cestama postala je pravi test za vozače automobila kako obići kolone rekreativaca, ali i sve većeg broja profesionalaca. Mnogi su i pali.
Broj klubova počeo je bujati, kao i broj klinaca koji su se počeli zanimati za sport koji i nije jeftin jer su najbolje jurilice skuplje i od nekih automobila s cijenama od po 10 tisuća eura. Korona je sve odvela na entu potenciju, pa su ljubljanske trgovine ovog proljeća prodale sve do posljednjeg primjerka... Slovenci će za sebe reći da i inače rado „bicikliraju“ – jedan protiv drugoga, na arbitražama i protiv Janeza Janše. Na ljetošnje velike prosvjede protiv voljenog premijera izašli su – na biciklima! I tako ispoštovali propisanu im distancu. Na dva kotača lakše je i pobjeći, mada je i policija bila u formi.
Za bicikliranje Slovenija je – Bogom dana. Isto kao i Hrvatska. Ali... „Ljetos sam po ličkim cestama satima biciklirao i nisam sreo živog čovjeka“, reći će Hočevar. Ah, da nam je to jedini sport u opadanju... Pa i da je Slovencima netko prije 20 godina rekao da će im biciklisti biti veće zvijezde od skijaša, rekli bi da je lud. Negdje u to vrijeme pojavili su se Kostelići. I razbili sve mitove. A nema više ni snijega kao onda kad je Lačni Franz pjevao da će najmlađim Slovencima prva riječ umjesto „mama“ postati RC Elan. Ljestvica važnosti i ljubljenosti sportova mijenja se kroz vrijeme i države, kao i sve drugo. Nije baš da si položio koncesijska prava na neki od njih ako si jednom imao neke rezultate. Nego... Kuži li se Gips i u bicikle?
čestitke slovencima !