Kad dio životinjskog svijeta tone u zimski san, igrači Dinama se bude. Već se počelo sumnjati u Soudanija i Fernandesa, pričati o lošoj Mamićevoj investiciji, no stožer mlađeg Mamića ih je probudio. Možda je Soudaniju bio dovoljan signal što ga je dvaput povukao iz igre, jednom je dobio i jezikovu juhu na treningu. Povlačio je i Fernandesa i dao im do znanja da nisu u Maksimiru na godišnjem odmoru.
Pokazali su visok standard (osim Fernandes u realizaciji) u igri protiv Hajduka. Soudani je bio nezaustavljiv, probojan i sjajan asistent. Kad se oslobodio, Čileanac Fernandes zaplesao je s loptom ples kakav dugo nismo vidjeli, tako motiviranog igrača kakav je bio u drugom poluvremenu bilo je užitak gledati. Uz njih je briljirao i Duje Čop koji je nakon Šimunića postao jedan od rijetkih kojima se skandiralo u Maksimiru.
No, srce momčadi su Marcelo Brozović, Domagoj Antolić, Arijan Ademi i Zvonko Pamić, oni daju ton igri plavih. Hajdukovu su igru ubili u začetku, Splićani nisu mogli odigrati ni dva dodavanja zbog agresivne igre plavih. I kad tim veznim igračima dodate ofenzivni trojac koji je dobro radio čim bi Dinamo izgubio loptu, onda je jasno odakle takva dominacija plavih.
A baš se u Brozovića, Antolića i Pamića nije puno vjerovalo, a postali su ključni igrači. I tko god je tvrdio da Dinamo sa Sammirom i bez njega nije isti, bio je u pravu – bez njega je bolji jer dečki igraju jedan za drugoga. No, sad su si svi ti igrači na pleća nabacili i hipoteku, vidjeli smo da mogu i sad tako moraju i dalje. A red je zapitati se što su radili dosad.
Nažalost, Domagoj Antolić se u srijedu ozlijedio, no ima nade da zadnja loža nije jako stradala. Barem se na ultrazvuku ne vidi ruptura. Bude li dobar i nalaz nakon magnetske rezonancije, brzo će se vratiti na travnjak.
Ne vidim Maršića zadnjih dana. Jel na bolovanju?