Matija Ljubek, jednako velik čovjek koliko je bio i velik olimpijac, jedini je hrvatski sportaš s četiri medalje na Ljetnim olimpijskim igrama. Kanuist iz Belišća osvojio je u Montrealu zlato na 1000 metara i broncu na 500 u kanuu jednokleku, a osam godina poslije i zlato u dvokleku na 500 i srebro na 1000 metara zajedno s Mirkom Nišavićem.
Nakon iznimno bogate sportske karijere Matija je postao jednako vrijedan sportski dužnosnik pa je u Hrvatskom olimpijskom odboru obnašao dužnost direktora ureda za multisportske aktivnosti, a bio je i dopredsjednik HOO-a.
Na Olimpijskim igrama u Sydneyu 2000. bio je šef hrvatske misije, a nakon povratka kući ubio ga je šogor Marko Varžić. Osim sportske legende, u Varžićevu ubilačkom pohodu stradao je i drugi njegov šogor Ante Bungić, također zbog nekih navodnih nerazriješenih imovinskih odnosa.
I tako je, zbog pomračenja jednog uma, zauvijek otišao istinski sportski velikan, šampion rijetke vrste kakvog taj mali, ali teški sport nikad nije prežalio. Otišao je veliki sportaš koji je cijelu svoju karijeru klečao, ali nikad nije pokleknuo, osim pred sumanutim naletom jednog pomahnitalog čovjeka, na koncu osuđenog na zatvorsku kaznu od 35 godina.
Inače, u sportovima na vodi (u čamcu), otkako je Olimpijskih igara, Hrvati su osvojili devet medalja, ali nikad jedriličarsku premda smo imali, i još imamo, sjajnih posada (Fantela-Marenić, Tonči Stipanović, Ivan Kljaković-Gašpić...) vrijednih olimpijske medalje.
Za prvo hrvatsko odličje na vodi u čamcu okitili su se Splićani, četverac u sastavu Duje Bonačić, Velimir Valenta, Mate Trojanović i Petar Šegvić, koji su 1952. u Helsinkiju bili olimpijski pobjednici. Baš kada je netko u Gradu Splitu odlučio dodijeliti im četverogodišnju stipendiju, dečki su se posvetili svojim studijima pa “Gusari” u Melbourneu 1956. nisu ni branili svoj olimpijski naslov.
Na sljedeću veslačku medalju čekalo se 28 godina, a osvojili su je opet članovi istog splitskog kluba – Zlatko Celent i Duško Mrduljaš s kormilarom Josipom Reićem. Spomenuti kormilar najmlađi je Hrvat koji je ikad osvojio medalju jer on je u Moskvu 1980. došao sa samo 15 godina.
Još se jedan kormilar okitio olimpijskom veslačkom medaljom. Bio je to Zagrepčanin Silvijo Petriško. Zabavni Silvijo bio je kormilar brončanom osmercu iz Sydneya, splitsko-zadarsko-zagrebačkoj posadi koju su činili Igor Francetić, Tihomir Franković, Tomislav Smoljanović, Nikša Skelin, Siniša Skelin, Krešimir Čuljak, Igor Boraska i Branimir Vujević.
Dečki su do olimpijske bronce u kraljevskoj disciplini izveslali sa samo četiri mjeseca zajedničkog veslanja i uz ne baš velika ulaganja. Bronca je u ovakvoj konkurenciji, ispred Amerikanaca, Rumunja i Talijana, bila pravo čudo jer od svih finalista jedino hrvatski osmerac nije, do Sydneya, imao medalju s velikih natjecanja. Ista je posada osvojila drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu 2001., no na sljedećim Igrama osmerca više nismo imali.
U Ateni su veslala dvojica članova tog atenskog osmerca, braća Skelin, ali kao dvojac bez kormilara. Siniša i Nikša osvojili su olimpijsko srebro. Okušali su se oni i u Pekingu, no tamo nisu uspjeli, ali je Siniša postao jedini hrvatski veslač koji je četiri puta nastupio na Ljetnim olimpijskim igrama. Još za karijere Nikša je završio elektrotehniku, a Siniša medicinu te je specijalizirao oftalmologiju. Skelini su se oženili sestrama Kuzmanić, također intelektualkama, ženama sa završenom elektrotehnikom.
Tek u petoj hrvatskoj veslačkoj posadi s medaljom nije bilo nijednog člana splitskog Gusara jer su srebrni četverac na pariće u Londonu činila trojica veslača iz zagrebačkih klubova (braća Skelin i Damir Martin) i veslač iz Osijeka (David Šain). Nažalost za Šaina, četverac se raspao, ali na dvije vrlo moćne posade, braću Sinković u dvojcu na pariće i na Damira Martina, i oba će ta čamca u Riju konkurirati za medalju, a Sinkovići su čak i top-favoriti za zlato.
Inače, bilo bi pošteno hrvatskom medaljom smatrati i broncu talijanskog osmerca na OI u Parizu 1924. U tom su čamcu sjedila šestorica veslača rođenih u Zadru, te po jedan u Metkoviću i Šibeniku, a i kormilar je bio Zadranin, no po Rapalskom sporazumu Zadar je pripao Italiji.