Bilić i huligani iz Zelene ulice koračat će zajedno u nove pobjede

Slaven Bilić preuzeo je klub za koji navijaju Barack Obama, John Cleese, Lennox Lewis, Matt Damon, Dave Grohl, a dok je bio živ i legendarni Alfred Hitchcock. Ne treba smetnuti s uma ni članove glazbenog sastava Iron Maiden i još nekoliko stotina tisuća manje poznatih, ali ništa manje odanih navijača. Priču o navijačima donio je Večernjakov sportski tjednik Max!

Poseban je taj West Ham United, o kojem su se snimali filmovi, skladale pjesme i pisale knjige. O kojem se i dan danas spominju neke urbane legende, iako Newham, u kojem je stadion Upton Park, ima "svega" 310 tisuća stanovnika, a za London to i nije puno jer Arsenal, Chelsea ili Tottenham mogu se pohvaliti moćnijim brojkama. No ono čime se stanovnici Newhama mogu pohvaliti jest odanost klubu.

Kod većih klubova stvari su se malo pogubile jer popularnost uzima svoje, godišnje ulaznice kupuju turisti i trendseteri, dok West Ham sa svojim poprilično osrednjim rezultatima u engleskom nogometu ipak ostaje i dalje u "kući". No nisu ta odanost ili nogometna igra natjerali redatelja Lexija Alexandera da 2005. godine napravi film "Huligani Zelene ulice" (Green Street Hooligans), u kojem glavnu ulogu ima planetarno poznati Elijah Wood. Kao ni redatelja Alana Clarkea da 1988. godine napravi film "The Firm" s Garyjem Oldmanom, gdje je prikazao trgovca nekretninama kojem je strast navijačko nasilje pa svakog vikenda završava razbijene glave ili je razbija nekom drugom. Jednostavno, zaljubio se u ponašanje koje ostatak društva naziva devijantnim. Kao i Elijah Wood 17 godina poslije, iako je on promatrao huliganizam iz perspektive znatiželjnog Amerikanca, nije odrastao s tim, no kad je osjetio više se nije mogao udaljiti.

Tako je, motiv za filmove i knjige su bili huligani, toliko su fascinirali kreativce i umjetnike iako su se u stvarnosti često držali dalje od njih. A oni West Hamovi su među najpoznatijima i najopasnijima.

"Obiteljski klub"

U 2010. godini, prisjećajući se mračnih vremena u Engleskoj, BBC ih je svrstao na četvrto mjesto liste od deset najopasnijih u povijesti tamošnjeg huliganizma. Ne računajući prve na listi, navijače Millwalla (The Bushwackers), jer oni su iz predgrađa Londona, West Hamovi Inter City Firm bili su najopasnija grupa u Londonu. Nazvali su se po željezničkoj liniji kojom su putovali, a tražiti ih niste morali. Našli bi vas sami i znali ste kad biste naletjeli na njih jer ostavili bi "posjetnicu" na kojoj jednostavno piše "Čestitamo, upravo ste sreli I.C.F. (West Ham United)". Ponosni su na činjenicu kako su upravo oni izumili te "posjetnice" na huliganskoj sceni. Poslije su ih kopirali mnogi. Nastali su u 1972. godine, ali postali su slavni na huliganskoj sceni desetljeće poslije. Iako se huliganska frakcija službeno raspala sredinom devedesetih, Inter City Firm postoji i danas, a nasilje im još uvijek nije nimalo strano.

Najveći rivali su im navijači Millwalla. Samo što nemaju više baš prilike susresti se s njima jer odavno su niži nogometni rang, a od sljedeće sezone i treća liga. Ali dok je West Ham prije četiri sezone bio u drugoj ligi, ta dva puta što su se susreli u prvenstvu bila su žestoka. Policija na svakom koraku i zadržavanja najistaknutijih huliganskih imena u policijskim postajama nisu pomogla, obje utakmice završile su s krvavim glavama i policija je oba puta zakasnila, iako su se tučnjave oba puta odvijale neposredno ispred stadiona! Te 2012. rezime tučnjave pred Upton Parkom bilo je 12 ozlijeđenih policajaca i 92 osobe. Privedeno ih je 54. U osamdesetima se to sve brojilo puta deset pa će stariji policijski djelatnici na ovako nešto samo odmahnuti rukom.

Srećom za mlađe im kolege i one mirnije navijače, posljednje tri godine toga baš i nema. Odnosno, ako priupitate navijače, reći će da je to šteta. Jer West Ham je uz Millwall rijetki "obiteljski" klub, gdje se sve prenosi s koljena na koljeno i gdje huliganizam nije tek delikvencija, nego iskaz muškosti, koliko god čudno ili nazadno nekome zvučalo. Pa tako u ova mirnija vremena usijane glave moraju čekati ili kup utakmice ili neka zanimljiva europska gostovanja, kojih će za West Ham ove sezone biti u kvalifikacijama za Europsku ligu, a možda i u Europskoj ligi. Dok čekaju tu su uvijek navijači Manchester Uniteda (Red Army) i Chelseaja (Headhunters), koji nisu zanimljivi kao nekad, ali sukoba na ulicama svake sezone ima. Manje nego prije, ali dovoljno da bi sve priče o Margaret Thatcher iščeznule. Ona jest uklonila huligane sa stadiona, ali preselili su se na ulicu i postali lukaviji nego ikad. Rijetko ih se uhvati, a rijetko i nastradaju tzv. kolateralne žrtve. Ako nije riječ o utakmici s Millwallom, 'obični' navijači pit će u pubovima kraj stadiona neovisno o tome čiji dres nose, a huliganske frakcije gledat će kako nadmudriti jedna drugu - šakama. Zvuči ludo, ali to je dio engleskog navijačkog života posljednjih pola stoljeća...

Kraj za Upton Parka

I ono što treba istaknuti za Inter City Firm jest da nikad nisu bili ekstremno desna grupacija, niti su koketirali s fašizmom, kao primjerice Millwallovi huligani, ali i Chelseajevi, Manchesterovi i mnogi drugi u Engleskoj. Ne, West Ham su uvijek činili navijači svih profila pa je tako jedan od najpoznatijih huligana upravo tamnoputi Cass Pennant, koji je bio dio huliganske skupine, a nakon svih mogućih zabrana, zatvora i rehabilitacije, to je iskustvo unovčio kroz predavanja, seminare i knjige, a prema njemu je 2008. napravljen i film "Cass", o čijim detaljima možete pročitati u novom broju tjednika Max!

>> Huligani nas zarobili: Zašto sada više nitko ne vidi izlaz iz jame?