Prije puta na veliko natjecanje hrvatski izbornik Jasmin Repeša ima običaj reći da želi da mu izabrana vrsta izgleda tako da se svaki hrvatski građanin njome može ponositi. Nažalost, hrvatski se kibic u prve tri utakmice SP-a samo jednom mogao ponositi hrvatskom košarkaškom reprezentacijom. U pobjedi nad Argentinom.
Nismo kao Germani
Predstave protiv egzotičnih i nezgodnih reprezentacija, teška pobjeda nad Filipinima (u produžetku) i poraz od Senegala, nisu nešto što bi hrvatske navijače učinilo sretnima. A te dvije skromne epizode, nakon kojih je ostao osjećaj da postoji problem u pristupu igrača prema igri, dovele su nas do stare teorije o balkanskom mentalitetu koju je obnovio sam hrvatski izbornik Jasmin Repeša.
Definiciju tog neformalnog pojma potražili smo kod priznatog sportskog psihologa Amira Zulića:
– Primijetio sam da se kod naših momčadi događa da procjenjuju ulaganje energije. U igri sa slabijima vole kalkulirati koliko je minimalno potrebno uložiti napora da bi se maksimalno dobilo, za razliku od germanskih naroda koji to uopće ne rade. Oni daju maksimum pa što bude.
Zašto nam je na tom mentalnom planu lakše igrati s jačima? Recimo, na EP-u 2007. izgubili smo od Letonije i Izraela, a pobijedili svjetskog prvaka Španjolsku, zamalo svladali svjetskog doprvaka Grčku i gotovo eliminirali moćnu Litvu.
– Nama je lako igrati s Argentinom jer igramo maksimalno pa što bude, a tako će vjerojatno biti i u susretu s Grčkom. Da su igrači isti odnos imali i prema susretu sa Senegalom, bila bi to jednostavna utakmica. To se uglavnom događa na turnirskim natjecanjima kada igrači počnu procjenjivati hoće li imati dovoljno snage za cijeli turnir pa se počnu nesvjesno dozirati. Uđete u utakmicu sa 70 posto, a suparniku krene, dobije samopouzdanje i sve se zakomplicira. Ako svaki put ne dajete maksimum, tijelo nauči oscilirati pa vas to sustigne i onda kada biste htjeli dati maksimum.
Zar nam prošli Eurobasket i četvrto mjesto nisu bili dovoljno dobra škola? Tamo smo se svojski trudili protiv reprezentacija od kojih smo nominalno bolji (Poljska, Češka, Finska), što nas je odvelo u predvorje raja.
Loši đaci u školi
– Sjetite se škole. Uvijek su postojali učenici koji cijelu godinu ne uče, imaju loše ocjene i zadnjih mjesec dana stisnu, idu na instrukcije, oko njih se svi angažiraju i oni jedva prođu. Nakon te drame svima obećaju da će biti bolje sljedeći put, no sljedeće godine ponovi se isto. To su takozvani stereotipi ponašanja.
Ali naši vodeći igrači prošle su sezone igrali u najvećim europskim klubovima, u kojima je balkanskom mentalitetu pristup valjda zabranjen?
– Katkada je to njihovo okupljanje neki okidač da se vrate tome kako su razmišljali dok su igrali na ovim prostorima. To je i problem podneblja, društva, a onda i trenera koji su ih odgajali – zaključuje Zulić.
Zanimljivo, Srbi su svoj balkanski mentalitet na SP-u nadvladali, autsajdere Egipat i Iran lako su pobijedili.
Kaže psiholog "...Primijetio sam da se kod naših momčadi događa da procjenjuju ulaganje energije. U igri sa slabijima vole kalkulirati koliko je minimalno potrebno uložiti napora da bi se maksimalno dobilo..."! Pa ovo je jedna od klasičnih definicija inteligencije! Usput, i Grci su Balkanci :-))