Slavni srpski rukometaš Nenad Peruničić dao je intervju za tamošnji Kurir. Osim što je pričao o svom odrastanju i igračkoj karijeri u kojoj je zaigrao za neke od najvećih rukometnih klubova, dotaknuo se i Hrvatske, što kao igrač, što kao izbornik.
- Duel s Hrvatima na EP 1996. bio je prvi duel poslije rata. To je nosilo jednu ogromnu težinu. Nije bilo, niti je moglo biti mržnje prema dojučerašnjim kolegama, samo emocije, njihove i naše. Odigrali smo jako dobro tu utakmicu i na kraju pobijedili rezultatom 27:24. Otišli smo u polufinale, a Hrvati nisu prošli grupu. Tri mjeseca kasnije Hrvati su poslije debakla na EP-u postali olimpijski prvaci. To govori o njihovoj, ali i našoj snazi - prisjetio se davnih poslijeratnih vremena, a ispričao je i anegdotu nakon tog susreta:
- Tu utakmicu srpski narod pamti po prijenosu pokojnog Srđana Kneževića. Bio je poseban čovjek i originalan komentator. Njegova strast, emocija i ljubav prema rukometu, to je bilo nešto nevjerojatno. Taj susret s Hrvatima, prenosio je s nabojem patriotizma i nacionalizma. Iz njega je izlazila ogromna količina emocija. Poslije utakmice dolazimo kod Srđana u sobu, a on plače. Mi smo mislili da plače od sreće. Kad on u tom trenutku meni kaže:
- Perune, ja sam dobio otkaz! Pitam ga, kako misliš otkaz? A, on govori, zvao me je urednik RTS-a, i rekao zbog načina kako sam prenosio utakmicu Jugoslavije i Hrvatske. U tom trenutku sam trgao telefon, nazvao tog urednika, kojeg niti znam, niti mu se sjećam imena. Dobro se sjećam, rekao sam mu:
- Nikada nijedan rukometni reprezentativac neće davati izjave za RTS i naše utakmice se neće prenositi na RTS-u, ako se Srđan ne vrati na posao. Nakon 15 minuta, zvali su Srđana. Utrčao je kod nas u sobu, grlio nas i vikao da su ga vratili na posao - sjetio se Peruničić, a onda još jednom potvrdio koliko cijeni Hrvatsku:
- Ja sam čovjek koji kaže ono što misli, bez obzira na posljedice. Na Europskom prvenstvu prošle godine rekao sam da bih volio da mi Srbi imamo navijače kakve imaju Hrvati. Mene su tada osudili. Zna se dobro što sam mislio. Na utakmici između nas i Hrvata bilo je 4.500 njihovih navijača, a naših stotinjak. Žao mi je što naši ljudi nemaju takvu pripadnost naciji kao oni. Kilometraža između Graza i Beča je ista kao između Zagreba i Graza, otprilike. U Beču živi 250.000 Srba. Eto, to me je zaboljelo, zato sam to rekao. Nisam zamjerio nikome, samo sam iznio svoje opažanje. I svi su me napali zbog toga. Nisam ja balavac, znam što pričam. Svatko tko je dobronamjeran zna što sam mislio. Mi smo negdje izgubili nacionalnu pripadnost i meni to smeta - zaključio je.
POGLEDAJTE VIDEO:
I opet VL servira neku pricu o nekom Srbinu bez da to u Hrvatskoj zanima. Svi ti Srbi su 1991-e navijali za Veliku Srbiju, slavili su pad Vukovara, bombardiranje Dubrovnika i bacali cvijece u Beogradu na srpske tenkove koji su kretali na Hrvatsku. I taj rukometas kao i ostali Srbi su se okrenuli protiv Milosevica i ne za to, jer im Miloseviceva politika nije odgovarala, nego radi toga jer je njihov Vozd izgubio sve ratove. Bilo bi toj bajnoj redakciji VL-a dobro kad bi svoje pirove sa tim mrziteljima Hrvatske slavili bez hrvatske javnosti.