Za „princa s Neretve“, kako ga je predstavio glasnogovornik Ivica Maraš, prvi krug rukometnog EP-a bio je dobro zagrijavanje. Igor Karačić (31) vedar dočekuje drugi krug u Beču, a uoči revijalne utakmice sa Srbijom još se malo vratio na subotnju pobjedu.
– Prezadovoljan sam, pogotovo našom timskom igrom. Ono što smo zacrtali s izbornikom, to smo i ostvarili. Od prve minute svaki je naš igrač dao velik obol maksimalnom koncentracijom. Imali smo odličnu obranu i Šegu na golu. Idemo u Beč s dva boda i imamo putokaz kako igrati.
Dobro utječe na momčad
Kako je ozlijeđeno rebro?
– Osjećam još da me u kontaktu „reže“, ali ide na bolje. Nadam se da će do Beča sve proći.
Stvara se polako navijačka euforija, zovu li vas navijači za karte?
– Svakodnevno dobivamo pozive i poruke, ali mi smo tu nemoćni. Možemo pomoći najužem krugu prijatelja i obiteljima. Žao mi je zbog toga, a hvala navijačima koji su došli. Imamo nevjerojatnu podršku. U drugoj smo državi, a osjećamo se kao da smo doma. Sve je lakše kad imamo njih.
Iskustva s prethodna dva natjecanja opominju da smo i na EP-u u Hrvatskoj i na SP-u u Njemačkoj krenuli s pobjedama, mljeli suparnike, da bi onda uslijedio pad. Koje su pouke?
– Hrvatska se više puta okliznula, ali ni sada ne znam iz kojeg razloga. Na EP-u kod kuće dogodila nam se Švedska, a ovdje to nismo dopustili jer smo sigurno pobijedili Bjelorusiju, koja može biti jako opasna kad joj pustiš da se razmaše. Nastojat ćemo naučiti nešto iz prethodnih iskustava. Dobra smo momčad koja ima velik broj kvalitetnih igrača koji svaku utakmicu mogu i sami riješiti. Imamo pozitivno ozračje, svjesni smo svoje snage, ali i činjenice da nikoga ne možemo dobiti s 99% snage. Samo kao tim možemo nešto napraviti, Hrvatska nikad nije gledala isključivo individualce niti će.
Je li se ždrijeb otvorio?
– Ne razmišljam na taj način. Nitko nas nije pitao kakav nam je ždrijeb ni prije kad bismo bili u skupini s Francuskom i Danskom. Morat ćemo se mi potući i s Austrijom i sa Španjolskom i s Njemačkom.
Za Karačića su puni hvale i rukometaši Srbije, koji se danas opraštaju od EP-a. Posebno Mijajlo Marsenić, koji je s Igorom igrao u Vardaru i osvojio onaj prvi naslov prvaka Europe.
– To je momak koji jako dobro utječe na ekipu, a suigrače pravi boljima. Blago onoj momčadi koja ima njega i Cindrića. Dva totalno različita temperamenta! Cindra je povučen i miran, a zmaj kad izađe na teren. Kara je pak karakterno zeznut, ali je pravi igrač i osoba. Hrvatska je sretna što ima dva takva momka. To je kvaliteta, to su igrači koji izmisle gol, a asistencijom ili nekim detaljem promijene tok utakmice. Čista kvaliteta i talent – kaže Marsenić, koji na Karačića gleda kao na starijeg brata.
– Puno mi je pomogao u životu, a i rukometno – rekao je stasiti pivot, koji je istaknuo još jednu zanimljivost vezanu za te godine s Karačićem u Skoplju.
– Tada sam shvatio da je svlačionica najbitnija. Primjerice, ako bih sjeo negdje sam popiti kavu, tog bi mi se trenutka javio Igor i odmah bi došlo njih još deset! Mi smo uvijek bili zajedno, stalno se družili, u svlačionici uvijek ostajali nakon treninga i utakmica, razgovarali i zezali se. To je više od bilo čega, i od novca, i od velikih imena. Samo prijateljstvo može napraviti vrhunski rezultat! Naravno, imali smo u Vardaru kvalitetu i vrhunske igrače, ali u odnosu na Barcelonu i PSG nismo imali 2017. nikakvo iskustvo na završnim turnirima Lige prvaka niti smo znali kako da se ponašamo. Oni su svi bili po hotelima i sobama, a mi na kavama, kao da smo došli na izlet. Izađeš na teren, svatko za svakog pogine i ti znaš da će tako biti. To je pravi rezultat – kaže reprezentativac Srbije, koja je opet razočarala svoje navijače iako ih u Grazu gotovo i nije bilo na tribinama bez obzira na to što i Srbija u ovom dijelu Austrije ima brojnu dijasporu.
U Srbiji rukomet nije praćen
– S obzirom na rezultate posljednjih godina, logično je da Hrvatska ima toliki broj navijača. Mi u Srbiji nismo popularni i imam osjećaj da i ljude u Srbiji ne zanima baš rukomet. Ja sam samo igrač, odgojen sam da se odazivam i da igram, a igrao sam i bolestan i ozlijeđen. Igram s trojicom Hrvata u Berlinu i u razgovoru s njima shvatio sam da vi imate kult reprezentacije. Tko god je vodi, igrači se odazivaju, nema onoga ja hoću kod Červara, ja neću. Kod nas je to drugačije. To je glavna razlika. Mi koji smo došli volimo reprezentaciju.
>>> Pogledajte što je uoči utakmice sa Srbijom rekao Lino Červar
Za mene je to jednostavna stvar i sve je u glavama igrača a nije isto, naša je država krvlju stečena a igrači se zato odazivaju jer je to najmanje što za istu mogu učinit... jednako je bilo u ratu, kako motivirat svog vojnika da napadne i ubija dojučerašnjeg sugrađanina i to na teritoriju druge republike daleko od rodne grude ?