Bez obzira na to što sreća njegovih navijača jučer nije bila potpuna jer svi smo mu toliko željeli da karijeru okruni olimpijskim zlatom, Ivica Kostelić još je jednom potvrdio da je istinski hrvatski sportski fenomen. Srebrni fenomen. Na ZOI u Soči otišao je pomalo zdravstveno zabrinut (štitnjača), sa zadaćom da se svaki dan s fizioterapeutom bori protiv bolnih leđa i koljena. Otišao je i u vrlo skromnoj formi, s upisanih puno kikseva u prosincu i siječnju, no i unatoč tome pronašao je snage za još jedno olimpijsko odličje. I premda u prvi mah nije mogao skriti da mu tuga ometa sreću, na koncu je ipak znao i uživati u trenutku. Kada se popeo na postolje, raširio je ruke, uperio ih prema nebu i zažmirio na nekoliko sekundi.
Ovaj nevjerojatno disciplinirani i isprogramirani Zagrepčanin pridružio se Matiji Ljubeku na vrhu liste najtrofejnijih naših olimpijaca s četiri odličja. Sada on i sestra Janica, koja ih ima šest, predvode tu kolonu i čine svoga oca Antu najtrofejnijim našim trenerom. A kada sve to zbrajamo, ne možemo se othrvati nekoj sjeti koja nam govori da ovako čudesnu sportsku obitelj više nikad nećemo imati.
Fenomen je Ivica i zbog nadljudske upornosti i snage volje kojom je bio nošen u svim onim oporavcima od 12 operacija. Mnogi bi na njegovu mjestu odustali na pola ovakvog križnog puta, no on nije posustajao. Nije želio prestati pokušavati dosanjati svoj dječački san.
Možda će netko reći da u tome nije uspio, da nije bio pravi kada se pružila prava prilika, no teško biste našli mladog sportaša koji odmah ne bi potpisao “ugovor s vragom” da može imati karijeru poput Ivice.
No možda je baš takav rasplet negdje zapisan. Onome koji ga po radnim navikama najviše zaslužuje, olimpijsko zlato možda naprosto nije suđeno. Već mu je misija da bude slika i prilika neuništivosti borbenog duha. Kao neki srebrni vitez.
>>Kostelići i ostali: Samo jednu od 11 naših medalja nisu osvojili Kostelići
>>Kombinacija je najteža disciplina, a Austrijanci je podcjenjuju jer nisu dobri u njoj