Stanko Poklepović: Star sam za seks, ali ne i za nogomet

I dalje će pripaziti na frizuru prije fotografiranja, nekako se prepoznatljivo osmjehnuti, ali već u drugoj sekundi eksplodirati, lupiti šakom o stol. Takav je Stanko Poklepović Špaco, 76-godišnji Hajdukov trener. Bijeli su čekali talijanskog stratega Edoarda Reju, ali ga nisu dočekali pa su se odlučili za iskusnog stratega koji živi nekoliko stotina metara od Poljuda.

– Ne znam zašto se nisu odmah odlučili za mene kada sam u startu bio najbolji izbor. Znam svaki dašak Poljuda, kluba, znam sve igrače, ušao sam u posao u roku odmah – govori nam Poklepović dok sjedimo u Hajdukovu plavom salonu i pijuckamo prvi jutarnji espreso.

Šjor Stanko uzeo je dupli, s malo mlijeka, valjda da se razbudi.

– Pitaj, šta te zanima – odmah će trener bez dlake na jeziku.

Ono pitanje o najstarijem treneru u Europi, sljedeći mjesec proslavit će 77. rođendan, nekako sam htio ostaviti za kraj, da se ne uvrijedi. Ali, nema Poklepović s tim problema.

– Osjećam se odlično, i mentalno i fizički. Možda sam star za seks, ali za nogomet nisam – poručio je jasno i glasno.

Otpio je gutljaj kave pa onako nehajno dobacio.

– Nemam ugovor, nisam ga ni tražio. Rekao sam im da mi daju ono što su mi ostali dužni. Na kraju su rekli da će mi dati plaću kao i Tudoru, kao da je mene briga. Ajde, dobro, dajte kao i Tudoru, to sam rekao, a nisam ni znao koliko je imao – kaže Poklepović.

Špacin rječnik

Riječi su same navirale, Poklepović nikada nije bio od onih koje treba navoditi na razgovor. On je posebnost hrvatskog nogometa, obožavan gdje god stigne. Kako i ne bi bio. Čovjeka s osebujnim nogometnim rječnikom nema tko ne voli. Posljednji biser u nizu je "spiralna impostacija". Tako je objasnio način na koji želi da sada igra ovaj njegov Hajduk koji vodi četvrti put.

– Spiralno ili stepenasto postavljanje igrača kada jedan drugome čuvaju leđa – objasnio je spiralnu impostaciju.

Toliko je popularan da je konobar Ban u kafiću podno stadiona počeo posluživati piće zvano "spiralna impostacija". Kava i "deci" juicea. Kava za razbuđivanje, juice za osvježenje. Spiralna je iz ovog vremena. A iz posljednjeg mandata, tamo iz 2010. godine kada je Hajduk odveo do Europske lige, ostala je "pirja". Taj recept bio je tempiran za derbi s Dinamom u Maksimiru.

– Prvo su svi pitali što je pirja. Morao sam objasniti da je to lijevak. Posložiš raspored tako da igru usmjeravaš u jedan smjer, da se sve slijeva u uski prolaz, kao kroz lijevak. I danas ljudi za mnom viču pirja. Nakon te utakmice s Dinamom znao mi je zazvoniti kućni telefon i onda bi mi u slušalicu vikali "pirja, pirja" – objašnjava Poklepović.

Ta njegova "pirja" nije nastala na toj utakmici s Dinamom. Ona je stara dvadeset godina, još iz vremena kada je Poklepović bio trener na Cipru.

– Prvi put pirju sam patentirao igrajući s Apelom protiv Bayerna. Vodili smo 2:1 do deset minuta prije kraja, ništa nam nisu mogli, slučajno smo primili gol. Slomili su nas tek u finišu utakmice kada je mojim igračima popustila koncentracija – sjeća se Špaco.

Ima on još tih svojih "pirja". Recimo, od igrača je tražio da igraju na "kolovaje" što znači traženje rupe, uskog prostora za prolaz. A što tek reći za "cotavi napad"?

– Rekao sam cotavi napad i svi su se pitali što je to. Smislio sam ga na temelju Garrinche, slavnog brazilskog igrača, koji je hramao, ali igrače driblao kao rijetko tko u povijesti nogometa. Jedna noga amo, druga tamo, tako sam i ja igrače slao u napad, kretnja u jednu, odlazak u drugu stranu – kaže Poklepović.

Momčadski dribling također je njegova izreka, zamisao. Kako mu to uopće pada na pamet, otkud crpi sve te izraze?

– To je čista praksa. Napravim sliku rasporeda u glavi i onda mi sine kako to nazvati. Momčadski dribling? To vam je grupu varati grupom, kretnja cijele grupe u jedan smjer, a onda slijedi naglo ubacivanje u slobodni prostor. Sve moje ideje dolaze iz fizike, na svaku akciju suprotstavlja se reakcija. Na svaki napad dolazi obrana, na svaku obranu dolazi napad. Tko to ne zna nogometno realizirati, nije trener – otkrio je tajnu Poklepović.

Odmah je iz džepa izvadio blok. Stranice iscrtane pravilno, precizno. Imena današnjih igrača Hajduka, neka zatamnjena, neka slobodna, uz njih strelice sa smjerom kretanja.

– Vidiš ovo, gledaj. Tri grupe, pritisak na loptu i onda konstrukcija, bijeg i završnica – jednostavno objašnjava.

Prva svoja slikovita objašnjenja dao je još tamo 70-ih kada je bio pomoćnik slavnom Tomislavu Iviću s kojim je sve i počeo.

– U to vrijeme bio sam osporavan, govorili su mi da sam druga violina, iza Tomislava Ivića. Tako je bilo prije četrdeset godina. A ja sam bio inovator. Govorio sam tada da će nogomet doći u klupko. I vidite danas, došao je u klupko, ono kad vratar "degažira" loptu, a svi se skupe. Ivić je doznao da sam to rekao i odmah je to prezentirao igračima u svlačionici – sjeća se Poklepović.

Zavrtio je film svoje trenerske karijere. Sam je birao detalje o kojima će govoriti. Poklepović se sjeća svake sitnice, nije ga trebalo ništa pitati. Riječi su same navirale.

– Ivić me prvi zvao u Hajduk. U Splitu smo zajedno igrali, tamo sam bio bog i batina, najduži kapetan. I kad je on došao u Hajduk, nekoliko godina poslije pozvao me. Trebao mu je čovjek od povjerenja, birao je između mene i Kuse Kraljevića, još jednog velikog igrača Splita. Razgovarali smo na Marjanu, šetali se. Tada sam radio u brodogradilištu, kao inženjer brodogradnje bio sam šef zavarivanja, vodio sam najsnažniju automatiku tog doba. Više je Ivić preferirao Kraljevića, ali on je rekao da ne bi u Hajduk. Pitao sam direktora škvera mogu li ići, a on je rekao: "Ajde!" I tako je počelo – govori nam Poklepović.

Kultne pobjede

S Hajdukom je, vodeći ga na klupi, igrao sedam europskih utakmica u Poljudu i u svih sedam pobijedio. A on se najradije sjeća pobjede protiv HSV-a iz 1980. kada je bio pomoćnik Iviću. Hajduk je ispao, u prvoj utakmici bilo je 1:0 za HSV, u uzvratu 3:2 za Hajduk.

– Eh, ta utakmica, o njoj se pričaju bajke. U jesen smo igrali protiv Partizana, bila je to posljednja utakmica prije pauze, već tada smo se spremali za HSV. Izgubili smo 3:0, igrao je tu utakmicu Stojko Mamić, brat ovog Zdravka. Bio sam ljut, a Ivić me pita šta je. Rekao sam mu da sam kao lud. Nisam mogao spavati, a zajedno smo dijelili sobu. Ja mu govorim da trebamo ići na automatizaciju rasporeda. Mamić nam je tu utakmicu igrao iza Čopa, koji se micao, pa im je Partizanov bek Nikica Klinčarski ulazio bez problema. Tada smo pripreme napravili na temelju automatizacije rasporeda, to su savršeno igrali Krstičević i Zlatko Vujović. Sproveli smo u djelo tu automatizaciju, bila je to briljantna utakmica protiv HSV-a, koji je tada bio jedna od najjačih momčadi u Europi – kazuje Poklepović.

O Poklepovićevim danima na Hajdukovoj klupi gotovo sve se zna. Osamdesetih je briljirao u Europi, 1992. postao je prvim prvakom Hrvatske, 2010. s Hajdukom je igrao Europsku ligu i osvojio Kup Hrvatske. Vratio se na dane kada je vodio Budućnost iz Titograda, bilo je to 1987.

– Zvali su me i Partizan i Crvena zvezda. Nenad Bjeković trčao je za mnom po Cipru. Zvao me i neki pukovnik, Ivić savjetovao da idem, a ja sam govorio: "Di ću poć' gori, da me ko' ubije". A kad sam bio u Budućnosti, htjela me Zvezda. Jedva sam otišao u tu Budućnost, na Brač su došli po mene, doslovno me ugurali u auto, odveli u Mostar da vidim momčad. Imate doli more, a za sat vremena ste na snijegu, zašto to ne koristite, to sam im rekao čim sam došao u Titograd. Nisu znali gdje je zemlja, gdje je kamen. Rekli su mi da sam više uradio u sedam dana nego oni u sedam godina. Posebno sam ludio kad bi došla Zvezda, a cijeli stadion navija za njih. Svašta sam im govorio. Tamo su bili Savičević, Mijatović, dva Brnovića, Leković, svi ti igrači prošli su kroz moje ruke. Asti, koje su to putešestvije bile – kaže Poklepović.

Krajem 80-ih Poklepović je radio na Cipru, vodio Aopel iz Nikozije.

– U Cipar me preporučio TV komentator Vladanko Stojaković. Ciprani su u Beogradu došli u svoju ambasadu, rekli da bi trenera s ovih prostora, a tu se našao Stojaković i rekao da uzmu Poklepovića. Čekaj, udaljili smo se od teme... Taj Apoel je gospodski klub, ali kad me pozvao Hajduk, nisam mogao reći ne. Mijenjali su Skoblara, plašili se da ne ispadnu iz lige. To je ona zadnja godina YU lige, kad je Hajduk pobijedio Zvezdu u Beogradu u posljednjem finalu kupa. Govorio sam im da ne mijenjaju Skoblara, ali od straha su ga smijenili. Ostali smo u ligi, igrali protiv Zvezde zadnju utakmicu, ono kad me onaj Binić udario šakom, a ja se srušio – prisjetio se Poklepović.

Posebno poglavlje u trenerskom životu su dani provedeni u Iranu. Dvije godine zaredom proglašen je iranskim trenerom godine, tu laskavu titulu poslije su osvajali Mladen Frančić i Zlatko Kranjčar.

– Persepolis, tamo me progurao jedan slovenski trener koji me slušao na predavanju u Sloveniji. Pitali su ga za trenera, on me preporučio, premda ga nikad u životu nisam vidio. Iranci su mi dali 12 tisuća dolara mjesečne plaće. Napravio sam preokret u Iranu, u igri i u radu. Moj je predsjednik tada rekao da su hrvatski treneri najbolji. Poslije su svi naši treneri došli po mojim tragovima, i Ćiro i Ivanković, i ostali... Zvali su me "Stanko pizda materina". Govorio bih im radite, trenirajte "pizda vam materina". To je bilo figurativno, nisu moje psovke usmjerene na vrijeđanje, one su stilske. Nisu znali što to znači, ali kako sam stalno ponavljao, onda su mislili da je to neki važan nogometni savjet. Taj Persepolis imao je 20 milijuna navijača, bili smo treći u Aziji, sa mnom je osvojio prvenstvo nakon dvadeset godina. Bila je to ludnica.

>> Na Porinu bi trebalo biti pjesme, a samo neka gimnastika. Tako je i s nogometom