Kapetanska vrpca u svakome klubu znači nešto posebno. To je velika čast, ali i odgovornost i obveza. I u Dinamu je do nedjelje ta vrpca imala status počasti, no jednom nepromišljenom i nihilističkom odlukom od te je kapetanske vrpce napravljena sprdnja... Ne pamti se, naime, slučaj da je neki igrač, k tome stranac, nakon samo deset utakmica za neki klub (i to prosječnih!) postao kapetan! To je, eto, uspjelo Portugalcu Eduardu iako je vratar za to najmanje kriv.
Trener Zoran Mamić napravio je veliki gaf, kao da je zaboravio što znači biti Dinamov kapetan, iako je i on ponosno na lijevoj ruci imao tu vrpcu. Uz živog i zdravog Ognjena Vukojevića, koji je za Hrvatsku odigrao 55, a za Dinamo 101 utakmicu, kapetan je protiv Zagreba bio – Eduardo!
– Obećao sam Eduardu prije Ogijeva povratka kapetansku vrpcu ne bude li trojice kapetana – Šimunića, Antolića i Ademija – pravdao se Mamić.
Kakve su to priče, kakva obećanja Eduardu da će biti ni manje ni više nego – četvrti kapetan!? Uostalom, što znači to obećanje i zašto je izrečeno, pa nije Eduardo valjda nezadovoljan u Zagrebu pa ga se željelo odobrovoljiti? Dolaskom Vukojevića sve je trebalo biti okrenuto naglavačke – Šimunić kapetan, a dokapetan Vukojević! Posebno ako se naglašavalo da će baš Ogi biti taj koji će ujediniti momčad i izbrisati razliku između domaćih igrača i stranaca.