Ponešto o (ovog časa upitnoj) budućnosti muške košarkaške reprezentacije doznat ćemo od ove subote na Prvenstvu Europe za košarkaše do 20 godina. A ono se igra u Podgorici, gdje će se hrvatska vrsta u skupini namjeriti na Francusku (subota), Sloveniju (nedjelja) i Belgiju (ponedjeljak).
Kada bismo ovo natjecanje pompozno najavljivali kao posljednje mlađeuzrasno za vrstu koja je 2018. bila kadetski prvak Europe, trebali bismo se nadati borbi za odličje. No, ta se momčad zbog pandemijskih otkazivanja natjecanja nikad više nije okupila, a iz tog sastava koji je u Novom Sadu prije četiri godine osvojio europsko zlato u ovoj su momčadi samo kapetan (centar) Matej Bošnjak i krilo Ante Perkušić.
Nažalost, razigravač Paponja i šuter Buljević ozlijedili su se tijekom priprema, a na njih nisu ni došli nositelji igre te momčadi o Prkačin, Tišma i Perasović, svaki iz nekog svog razloga. Prkačin je već seniorski reprezentativac, Tišma se još oporavlja od ozljede i operacije, a za Perasovića nam nije poznato zašto ga nema.
Nema ni talentiranog centra Tomislava Ivišića, koji je na tom kadetskom prvenstvu nastupio kao ulazno godište, ali ni njegova brata blizanca Zvonimira, koji se u međuvremenu razvio u vrlo perspektivno krilo te sa svojih 219 cm i svestranošću i pokretljivošću već privlači pozornost NBA skauta. U Podgorici neće biti ni Brale, najtalentiranijeg mladog Zadranina koji je, navodno, procijenio da mu je ovo ljeto važnije raditi individualno na šutu nego igrati za reprezentaciju svoje zemlje.
Kada sve to vidimo, nekako stječemo dojam da se prilično ofucao onaj ritualni poklič "Iznad svih – Hrvatska", onaj koji košarkaši izgovore uoči utakmica. Jer, došla su takva vremena da Hrvatska više nije svima iznad svega. Štoviše, većina ih gleda svoj interes sa sve manje osjećaja da bi trebali igrati za reprezentaciju svoje zemlje jer je košarka postala vrlo ozbiljan biznis pa se menadžerima tih igrača i roditeljima primarno vrti pred očima financijska računica. Osim toga, neki roditelji ne vjeruju HKS-u i njegovim projektima što je vrlo zabrinjavajuće.
– Nikome ništa ne zamjeram, svatko ima svoj put, takva su vremena. Prioriteti više nisu kao što su nekad bili. Kada sam igrao za KK Zagreb, a igrali smo ABA ligu godinama, ne sjećam se da je itko od nas imao menadžera, a sada ga imaju gotovo svi – govori izbornik Ivan Tomas, kojeg je dopala (ne)sreća da tako okrnjenu reprezentaciju vodi na Eurobasket.
Tomas je trener novog prvoligaša Bosca i brat dugogodišnjeg reprezentativca i internacionalca Marka Tomasa. Ivan nam se nije odveć žalio na sve te izostanke, nego se usredotočio na momke koji su tu s voljom i željom da igraju za Lijepu Našu.
– Premda nema onih koji su u ovom naraštaju u prvom planu, ne opterećujem se time koliko igrača nedostaje i meni se ova momčad sviđa. Premda nam skor u pripremnim utakmicama protiv Njemačke, Izraela, Crne Gore, Srbije i Litve ne ide u prilog, a on je 1-6, nisam pesimist. Ići ćemo punim gasom, a što je naša realnost, teško je reći.
A nama se čini da je realnost borba za ostanak u A diviziji. Uostalom, nitko nas i ne spominje kao kandidata za medalju, a i u onom Fibinom tekstu "koga gledati na ovom prvenstvu" nema predloženog nijednog hrvatskog igrača. Doduše, ima jedan s hrvatskim prezimenom (Igor Miličić), no on nastupa za Poljsku, a sin je istoimenog hrvatskog trenera na čelu poljske reprezentacije.
A boje Lijepe Naše u Podgorici branit će razigravači Kučić, Svoboda, Damjanić i Nazor, braniči šuteri Pleadin, Klarica, krila Perkušić. Matić, Menalo i Tomašević te centri Bošnjak i Buljan.
Onima koji ne prate košarku pozorno to su prilično nepoznata imena pa smo pitali izbornika koliko je ovo bitna selekcija za budućnost hrvatske reprezentacije. Jer, nakon ovogodišnjeg Eurobasketa, Hrvatske neće biti tri godine na velikoj pozornici, a da bismo se pojavili na sljedećem Eurobasketu (2025.), naša selekcija bez NBA igrača (i svih onih koji će imati "važnijeg posla") morat će orati i kopati.
– Bitna je ovo selekcija jer nama je bitan svaki igrač, ne samo oni s popisa nego i oni rubni. Što budemo imali više solidnih igrača, lakše ćemo doći i do ekstra igrača. Trebaju nam oni solidni koji će nas provesti kroz kvalifikacije. A najveći problem kod njih je da prežive 3-4 godine seniorskog staža da bi jednog dana, možda, napravili iskorak kao što ga je, primjerice, učinio Luka Žorić. On se selio iz kluba u klub da bi proigrao s 25 godina i ostvario lijepu karijeru. Najteže je tim dečkima kod kuće opravdati da treniraju košarku a da nemaju ništa od toga jer u Hrvatskoj je došlo vrijeme da ti se isplati trenirati košarku samo ako si NBA potencijal – zaključio je Ivan Tomas.