Stojko Vranković: Želim postati prvi čovjek košarkaškog saveza

Kad smo ga nazvali, baš je bio u zračnoj luci spreman za let s Floride u Sjevernu Karolinu, kako bi na Dukeu bio na službenom predstavljanju košarkaške momčadi tog uglednog sveučilišta za sljedeću sezonu. Stojko Vranković brižno prati karijeru svog nadarenog sina Antonija, koji je u rukama američkog izbornika Mikea Krzyzewskog, a kada je u pitanju spomenuta svečanost, kaže:

– Oni to zovu “count down to craziness”, i to je velika fešta. Studenti napune dvoranu, i to bude veliki šou. Antonio je sada na drugoj godini i nadam se da će igrati više nego što je igrao kao brucoš.

Svojevrsno “odbrojavanje do ludila” počelo je i u Hrvatskoj, i to po pitanju izbora novog predsjednika Hrvatskog košarkaškog saveza za kojeg se Stojko odlučio kandidirati.

– Ta je priča počela ovog ljeta, a ja sam od početka govorio da je to prevelika obveza jer živim u SAD-u. Doduše, bez obzira na sve što se dogodi vezano uz Savez, ja se planiram vratiti 2017. ili najkasnije 2018. Ako pak budem izabran za predsjednika HKS-a, onda ću se sigurno vratiti do ljeta.

Da bi se mogao kandidirati, mora biti delegat u Saboru HKS-a.

– Poštujem načela i ti će se detalji tehničke prirode riješiti. Vjerujem da mogu biti delegat nekoga poput Zadra ili mog matičnog drniškog DOŠK-a.

Stojko: Rad je važniji od novca

Kad smo pitali Dina Rađu zašto se on ne bi kandidirao za predsjednika HKS-a, nije htio niti čuti o tome pokraj moralne vertikale kakva je Stojko.

– Hvala mu na lijepim riječima, i on je stvarno inzistirao na tome. Dosta smo o tome razgovarali, a ja u to vrijeme nisam mogao reći da hoću, a za 10 dana da ipak ne bih. No, nakon ostavke gospodina Ivana Šukera na tu temu su krenuli intenzivniji razgovori pa sam odlučio kandidirati se.

Čiju podršku, osim Rađine, Stojko ovog trenutka ima?

– Razgovarao sam s Tonijem Kukočem, prof. dr. Damirom Knjazom, ali i s Danirom Nakić, koja bi u slučaju mog izbora ušla u Upravni odbor HKS-a. Dino je rekao da bi on volio ostati samo u Stručnom savjetu, a na moje mjesto u tom tijelu došao bi netko od bivših igrača.

Što misli da može promijeniti u hrvatskoj košarci?

– Htio bih više ujediniti ljude jer, ako se budemo držali svi za isti štap, nećemo imati problema. Da možemo preko noći nešto postići, ne možemo, no ovo ljeto smo dokazali da i sa slabijom reprezentacijom od one koju bismo mogli okupiti možemo postići dobar rezultat ako postoji sloga. Dečki su pokazali da se sa svima mogu nositi i u tome vidim veliku perspektivu, pogotovo kada se kompletiramo nadolazećim talentima.

Kako gleda na klupsku košarku?

– Ona ne smije biti svedena na dva kluba iz Zagreba. Štoviše, bez jakih klubova iz Zadra, Šibenika i Splita ne možemo imati zanimljivu ligu, a poželjno je da ih imaju i Dubrovnik, Rijeka, Osijek i na tome treba raditi. Ja shvaćam da je novac danas veliki faktor, no još uvijek nije jamstvo. Rad je još uvijek ispred svega.

Kako dovesti poslovne ljude u Upravni odbor HKS-a?

– Jasno mi je da će tu najprije trebati napraviti rezultat s reprezentacijom jer bez toga se teško mogu dobiti važni sponzorski ugovori. I zato mi nije jasno kako takva prigoda nije iskorištena nakon Torina, s odlaskom na Olimpijske igre. Iznenadilo me kada sam vidio da smo na kvalifikacijski turnir za OI otišli sa samo jednom reklamom na dresu.

Ako postane predsjednik, što Stojko planira učiniti po pitanju izbornika?

– Neka Stručni savjet radi svoj posao i neka predloži kandidate – kaže Vranković.

Čini se da je ovoljetni izbornik Aleksandar Petrović izgubio njegovo povjerenje.

– Nije stvar u tome je li on izgubio nečije povjerenje, no preko one izjave o samokandidaturi ne mogu prijeći. Jer, postoji Stručni savjet, postoji vodstvo Saveza i takve ideje treba “iskomunicirati” kroz ta tijela, a ne samovoljno. Osim toga, meni se Aco nakon Torina nije javio, a čak sam s njim imao problema u komunikaciji i prije Torina. Nije to bilo tako bajno kako se činilo, bilo je situacija u kojima smo se Dino i ja htjeli povući, no htjeli smo to izgurati do kraja, dosta smo toga progutali da ne bi bilo da smo nešto remetili.

Veliko prijateljstvo s Rađom

A nama se činilo da je sve krenulo nakon one nervozne reakcije Petrovića prema Vrankoviću, za vrijeme finalne utakmice predolimpijskog turnira.

– To je jedan od razloga zašto nisam prihvatio ići u Rio. Ja sam njega htio povući na klupu jer mu je prijetila tehnička. S obzirom na to da mi je sudac rekao da će mu dati tehničku, išao sam ga upozoriti. U toj sam situaciji mogao reagirati i drugačije, no hvala Bogu što mi se s godinama fitilj produžio, a kada sam se ohladio, predočio sam si to kao nešto što se dogodilo u žaru borbe.

Znači li sve to da Stojko i Aco više nisu prijatelji?

– Mi se nismo svađali, niti to meni pada na pamet, ali ako mi se ne javljaš više od tri mjeseca, onda mi je sve jasno pa se pitam je li to bilo “falš” prijateljstvo.

No, čini se, da je prijateljstvo s Dino Rađom istinsko.

– Dino i ja smo kliknuli već od prvog druženja u reprezentaciji, mislim da je to bilo 1987. Bilo je i nekih sitnih svađa, no one su samo učvršćivale naš odnos. Uostalom, s Dinom sam proživio neke najemotivnije trenutke u životu kao što su pogibija Dražena Petrovića i odlazak na kninsku tvrđavu, na vrhuncu akcije Oluja, na poziv predsjednika Tuđmana.