Sveta Eufemija na vrhu zvonika istoimene crkve imala je najbolji pogled na Red Bull Air Raceu u Rovinju. U njezino vrijeme, kada je vladao Dioklecijan, letjelo se samo ako bi vas bacili lavovima. I taj bi let tada trajao vrlo kratko. Ona je, kaže povijest, nažalost, preletjela upravo taj let k lavovima. A u nedjelju je mučenica mogla vidjeti do kuda su maksimalno povučene granice letenja.
– Ne vjerujemo da se ovo zaista događa u našem Rovinju, a u onom helikopteru je Felix Baumgartner – uzbuđeno mi je pričalo dvoje domaćih, naslonjenih na ogradu svoje kuće.
Felixa nisu prepoznali
Na aerodromu u Vrsaru čovjeka koji je skočio s ruba svemira, rijetki su prepoznali.
– Nisam znao da je to taj Felix. Rekao mi je ime, mislio sam da je tek neki običan pilot helikoptera... – pričali su u Vrsaru. Prepoznali su u centru grada ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića, opuštenog, u majici – FBI.
I glavni šef Red Bulla Dietrich Mateschitz došao je na zračnu paradu. On je u gradu bio najbogatiji, ima više od 10 milijardi dolara, što znači da mu je sef u banci gotovo trostruko veći od onog Bernieja Ecclestonea.
Ljudi su se sudarali po centru, glave su svima bile uprte u nebo, a i ondje je bila gužva. Osim utrke 14 najboljih pilota svijeta, dah su oduzimali brišući letovi vojnih aviona koji su izvodili "ogledala", "petlje", "noževe" i kako se sve ti vratolomni manevri ne zovu... Letjeli su povijesni propelerci, francuski vojni mlažnjaci, helikopter Apache, a svoja su znanja pokazali i naši pilatusi, ali i jedan kanader, čiji je let, s obzirom na konkurente, bio – usporeni film.Na kraju, pobjedu je odnio specijalist za ovu stazu, rovinjsku titulu opet je uzeo Hannes Arch. Iliti Strijelac, engleski Archer.
– Nisam pratio što rade drugi, držao sam se svoje putanje. Morao sam ostati hladan, nisam želio razočarati navijače u Hrvatskoj! – govorio je Arch, još teturajući netom nakon izlaska iz aviona. Zavrtjelo se i njemu u glavi nakon vožnje od 54.160 sekunde.
Bio je brži za svega sedam stotinki sekunde pred Čehom Martinom Sunkom, što je novi rekord Svjetskog prvenstva. Rekord je postavljen lani, osam stotinki, također u Rovinju.
Stranci lijevo, desno i gore
Kamo god se okrenete u Rovinju, susrećete strance. Lijevo, desno, pa čak i – gore! Britanci, Nijemci i Japanci na nebu u avionima, Austrijanci na obali u gledalištu, novinari pričaju slovenski, na engleskom se naručuju kave u centru, a sladoled na plaži na njemačkom i talijanskom. Na razglasu u press centru treštao je engleski. Jedino je Ivica Blažičko, kao službeni komentator, spašavao stvar prenoseći utrke na hrvatskom. Pa je i on sam zatim prevodio što je netom rekao – na engleski. Što će...
Za ilustraciju, u ribljem restoranu Lanterna razveselili su se kad su shvatili da smo domaći gosti.
– Govorite hrvatski? Super! Dođite, ovo je vaš stol – smijala se iskreno konobarica.
Kolega s televizije, odlazeći kući iz Rovinja, zbunio se kad smo se pozdravljali:
– Čuj, stari, mi smo gotovi s poslom i odmah krećemo kući za Hrvatsku... Ovaj, hoću reći, krećemo za Zagreb.
Ništa čudno, u gradu Sv. Eufemije imali ste dojam da ste negdje vani. A ondje, čini se, vrijede druga pravila.
Jedan mi je Austrijanac, tražeći cigaretu na terasi hotela na Crvenom otoku, davao pola eura.
– Mogu li kupiti jednu cigaretu? – pitao me uljudno plavokosi mladić.
Odbio sam, dakako, njegovu poslovnu ponudu i pružio mu kutiju, no ovaj je uporno inzistirao da mi ipak ostavi novac.
Otišao je napokon, sa svojim kovanicama i mojim cigaretama, a mene ostavio u čudu. Da sam u gradu duhana želio zaraditi, mogao sam sakupiti dobar novac, u omjeru 1:3. Ali, nismo mi domaći takvi da prodamo dostojanstvo. I to za pola eura...