"Pošalji Petru da izvidi situaciji i pripremi teren". U Hrvatskom olimpijskom odboru to je skoro pa poštapalica, nepisano pravilo da jedna dama na najveće akcije kreće prije svih i da za nju nema nerješivih situacija. Čak i kada je u pitanju sudar velikih kulturoloških razlika kao što je to kada imate posla sa japanskim i kineskim organizatorima velikih sportskih natjecanja.
Baš kao i mnogo puta prije, pa tako i prošlo ljeto u Tokiju, i ovaj put je Petra Nosso bila prethodnica svom šefu Damiru Šegoti ali i cijeloj hrvatskoj olimpijskoj delegaciji pa tako i sportašima. I za sve njih ona trenutno u Pekingu predstavlja svojevrsni "džoker zovi" jer kada god zapne, a u ovim pandemijskim godinama i restrikcijama puno toga zapinje, njen mobitel ne miruje.
Ove koje su pred nama njoj su jedanaeste Olimpijske igre pri čemu valja reći da je isprva išla kao djelatnica marketinga a da sada to čini kao pripadnica odjela olimpijskih programa Hrvatskog olimpijskog odbora.
- Biti prethodnicom nekad je lakši a nekad teži posao, no ove posljednje dvoje Igre su plakanje, ove pogotovo. Prvo smo mislili da će nam Tokio biti problem, no kada na to gledam iz ove perspektive, Tokio je bio dom kulture s tri fontane.
U Tokiju jest bilo striktno, no u Pekingu je taj pojam dignut na još višu razinu.
- Osnovni problem je što je njihova logika posve drugačija od naše pa kada ovamo dolaziš najbolje ti je da ostaviš sva svoja načela i uključiš "safe mode". U Tokiju sam za svaku stvar riješiti trebala tri puta više vremena nego bilo gdje prije a ovdje je to deset puta više. Svaku informaciju od organizatora moraš dobro provjeriti i na kraju opet završiš na desku Međunarodnog olimpijskog odbora gdje shvatiš da nemaš preciznu informaciju. Svaka od nacionalnih misija ima pravo na vozilo i vozača kojeg ti ne možeš imati kad ti ustreba nego ga moraš svaki put, preko asistenta, naručiti dva sata unaprijed. Dakle, ovdje si ne smiješ dozvoliti hitnu situaciju ili promjenu plana jer tada nećeš stići ništa napraviti. Sve mora biti po priručniku. Kada sve to vidiš onda si već prvi dan nervozan, drugi dan poludiš, a treći ti ništa ne preostaje nego da se nastojiš smiriti i da se prepustiš.
Nije ovo Petri prvi put da je u Kini jer isti je posao radila i 2008. za vrijeme Ljetnih Olimpijskih igara.
- Više puta sam dolazila ovamo jer nam je nekad jedna kineska tvrtka bila sponzor za opremu i uvijek me uspiju iznenaditi s nekim novim pravilima.
Čujemo da je prilično tjeskobno razdoblje snalaženja u svim mogućim prijavnim i kontrolnim aplikacijama te isčekivanja rezultata testiranja prije polaska na dalek put.
- Da bi ta tjeskoba kod naših sportaša bila što manja ja sam napisala svojevrsni vodič na 30-tak strana u kojem sam, napravivši "screen shot" svakog koraka, objasnila kako skinuti aplikaciju, kako unositi vrijednosti temperature onih 14 dana prije puta, kako u nju ubaciti potvrdu o cijepljenju, kako ishoditi zeleni QR kod, kako ispuniti carinsku deklaraciju, što pak dalje s tim kodom... Logično je da neki budu izbezumljeni jer nisu u tome verzirani.
A što sportaše čeka u zračnoj luci, kada jednom uđu u KInu?
- Ondje ih testiraju i onda oni čekaju autobus koji ih vozi u njihovo Olimpijsko selo. Tada ne smiju izaći iz svoje sobe dok ne dođu rezultati a ako si pozitivan odmah ideš u izolacijski hotel, srećom o trošku organizatora. A iz karantene ne možeš izaći sve dok u dva dana zaredom, s najmanjom razlikom od 24 sata, nemaš dva negativna testa. Ako si i dalje pozitivan onda ćete držati u izolaciji sve dok ne budeš negativan. Isprva je to bilo dva tjedna, potom 10 dana pa su popustili na sedam.
Vezano uz to je i sljedeća zanimljivost vezana uz vrijednost CT-a odnosno virusnog opterećenja u jednom uzorku.
- Do sada je dozvoljeni CT bio 40 kao kod nas a kako neke europske zemlje imaju 35 onda su i Kinezi spustili tu granicu no takvi će se smatrati bliskim kontaktom te će morati u izolaciju. Takvi će moći trenirati ali odvojeno od svih. Imat će svoj prijevoz do treninga, nosit će im se hrana u sobu.
Sudionici ovih pandemijskih Igara smješteni su u tri različita sela na prilično udaljenim lokacijama. U Pekingu je naša predstavnica u short tracku Aščić, u Yanqingu su alspki skijaši a u Zhangjiakou nordijci i daskašica Jugovac.
- Ja ću biti u selu koje je udaljeno dva sata od Pekinga i u kojem će biti naša alpska reprezentacija i mogu reći da je ono najljepše jer sam vidjela i preostala dva, ono u gradu i ono gdje su smješteni nordijci. Zanimljivo je da su sela u tri različita distrikta koji su odgovorni za organizaciju tog sela i ponudu hrane. Nije isti standard hrane u sva tri sela i ja bih rekla da je i taj dio u selu u kojem su alpinci najbolji. Sportaši su u restoranu odvojeni plastičnim pregradama.
Izaći iz olimpijskog balona strogo je zabranjeno, po cijenu oduzimanja akreditacije.
- Nitko tko je akreditiran ne smije izaći iz olimpijskog kruga, ne smijemo se miješati s lokalnim stanovništom pa su i hoteli opasani nekim kartonskim zidovima. U Tokiju su oni koji su bili u hotelima mogli otići do obližnje trgovine što je ovdje nedopustivo. Alkohol je u selu dozvoljen ali ga ne možeš nigdje kupiti. Neka ti nešto ustreba, recimo svijeće za rođendansku tortu, ti no ne možeš nigdje kupiti jer niti volonteri ne smiju izaći iz olimpijskog kruga (tzv. closed loop-a). U Tokiju smo imali barem Amazon servis po kojem si mogao sve naručiti pa bi to dobio u ured. Ovdje toga nema i ako si, recimo, zaboravio punjač za laptop ti nemaš mogućnosti to gdje nabaviti - ispričala je Petra.
Događa se kada dobrovoljno ideš u državu koja je pustila smrtonosni virus kako bi se spustio daskama niz padinu. Alternativa je bila - ne ići.