Malo je ljudi na svijetu koji su u svom poslu bili toliko uspješni kao što je Mirko Novosel (77). On svoje mjesto ima u Košarkaškoj kući slavnih (Hall Of Fame) jer je, kako su obrazložili, „jedan od najvećih trenera u povijesti košarke“.
Novosel je rođeni Zagrepčanin. Otac mu je iz Kutine, a majka iz Karlovca.
– Moja mama Ljubica umrla je 1941. kada sam ja imao tri godine i onda se tata ponovno oženio – kaže Mirko Novosel.
Njegov otac Vladimir završio je Ekonomsku školu u Beču, radio je u Shellu, naftnoj kompaniji, a za Drugog svjetskog rata bio je, kaže, prilično neutralan.
– Ali, nakon što smo se 1943. doselili ovamo (Trg J. J. Strossmayera, bivša palača Lenuci, nap. a.), sjećam se da je ocu noću nekoliko puta došao neki čovjek, otac mu je davao novac. Zahvaljujući tome nisu nas 1945. dirali, preživjeli smo – otkriva Novosel.
Njegov je otac nakon 1945. bio jedan od suosnivača Naftaplina, koji je preteča Ine.
Igralište na Tuškancu
Prvi dodir s košarkom imao je na početku srednje škole. Kako je srednja 5. glazbena škola u kojoj je svirao klavir bila na Tuškancu, iznad bivšeg kina Sloboda, Mirko je svaki dan gledao kako preko puta škole igrači KK Lokomotiva igraju i treniraju.
– Košarkom sam se počeo baviti slučajno. U školi smo 1952. imali organiziranu košarku pa sam se i ja priključio te počeo trenirati. Šest mjeseci otac uopće nije znao da treniram košarku. Kad sam mu rekao, on je to prihvatio, a pred kraj karijere postao je i košarkaški funkcionar, bio je predsjednik košarkaškog podsaveza u Zagrebu – prisjeća se Novosel koji je, igrajući za Lokomotivu, bio juniorski prvak Jugoslavije.
Potom je prešao u seniore i dogurao do reprezentacije. Iako je bio visok samo 185 cm, mogao se nositi sa svima jer u to vrijeme nije bilo visokih igrača.
– U početku sam igrao ispod koša, a karijeru sam završio kao bek, playmaker – kaže.
Novosel je maturirao sa 18 godina nakon čega se upisao na Pravni fakultet. Kad je diplomirao, otišao je 1965. u vojsku. Međutim, iz vojske se vratio zbog upale pluća te se zaposlio kao pravnik u poduzeću koje je proizvodilo namještaj za željeznice. Paralelno, počeo je karijeru košarkaškog suca.
Trenerski počeci
Kako je u KK Lokomotiva bila kriza, nisu imali trenera, Novosel je 1967. ostavio zviždaljku i postao trener.
– Prvi prijelomni trenutak u mojoj karijeri bio je kad sam se, zahvaljujući novinaru Peri Zlataru, profesionalizirao u Lokomotivi. Zlatar mi je to predložio i ja sam prihvatio iako je to bio rizik – kaže Novosel, koji je bio trener Lokomotive pune četiri godine i u to je vrijeme osvojio Kup Jugoslavije i 2. mjesto savezne lige.
Drugi važan trenutak Novoselove karijere je bio kad je prihvatio poziv da preuzme kadetsku i juniorsku reprezentaciju Jugoslavije nakon čega je postao i trener seniorske reprezentacije s kojom je postigao fantastične rezultate. Vatreni navijač košarkaške reprezentacije bio je, dakako, Tito.
– Nakon Olimpijade u Münchenu 1972. imali smo prijam kod Tita u Belom dvoru. Kad je završio, vani je stajala garda, a Dolanc je šaptao Titu: – Idemo sad sređivati Srbiju! Znači Latinku Perović – posvjedočio je Novosel, koji se zbog najave da će doći i Tito jako dobro sjeća i odlučujuće utakmice sa SSSR-om 1975. na Europskom prvenstvu u Beogradu.
– Prije utakmice došao mi je Stane Dolanc i rekao: – Slušaj, Stari sutra neće doći na utakmicu. Uhvatil ga je išijas, ali sve je otpilil i sedi pred televizorom.
A ja mu odgovorim: – Sjajno! Setil sam se Ljubljane kad je bilo otvaranje Svjetskog prvenstva 1970. Tito je došel na utakmicu, a naši su igrači bili toliko impresionirani da su jedva tukli Italiju tri razlike... Deset minuta nakon pobjede nad SSSR-om dobio sam Titov brzojav – prisjeća se Novosel kojem je, kaže, Dolanc „puno pomogao“ s obzirom na to da ga je spasio 1976. kad mu je cijela petorka iz reprezentacije dobila poziv u vojsku.
Dolanc je, pozivajući se na Tita, zajedno s generalima, formirao vojni tim. Igrači su na odsluženje vojske poslani u Zagreb da ih Novosel trenira. Titu je, naime, bilo jako stalo da se reprezentacija plasira na Olimpijadu u Montrealu 1976. I da, po mogućnosti, opet pobijedi SSSR. Za Tita je to bilo važno političko pitanje.
Novosel je s reprezentacijom u Montrealu osvojio srebrnu medalju. U finalu je izgubio od SAD-a dok je u Moskvi 1980. osvojio zlato, a broncu u Los Angelesu 1984. Novosel danas otkriva razloge i tajne uspjeha tadašnje jugoslavenske košarke.
– Imao sam strašna pravila ponašanja i pravilo da se čovjek mora stalno usavršavati te učiti – kaže Novosel.
No, glavni razlog uspjeha bio je u tome što je Novosel uspostavio kontakt s najboljim američkim trenerima i sprijateljio se s vodećim čovjekom američke košarke Daveom Gavittom.
Naime, sve do 1973. Sovjeti su, nakon što bi u nekoliko tjedana odigrali svoje prvenstvo, išli u SAD usavršavati trenere i svoje reprezentativce koji su igrali po koledžima. Kako je SAD domovina košarke, igrači i treneri brzo su učili i napredovali. Zbog toga se pukovnik Aleksandar Gomeljski, vodeći čovjek sovjetske košarke, mogao na velikim natjecanjima nositi s Amerikancima, a sve ostale redovito su tukli.
A kad je Novosel nagovorio prijatelja Gavitta da Jugoslavija uđe u taj program, a ne vječni takmac SSSR, bio je to početak kraja ruske dominacije u amaterskoj košarci.
– Uspio sam u naumu da Ruse maknemo iz toga programa zahvaljujući Gavittu. U početku su se treneri naših klubova bunili, ali kad su vidjeli da im se nakon turneje po SAD-u vraćaju igrači koji su 20 posto bolji, svi su htjeli da vodim njihove igrače – objašnjava Novosel.
Organizator Univerzijade
Treći prijelomni trenutak u Novoselovoj karijeri je dolazak u Cibonu, koja je nastala na ruševinama KK Lokomotiva. Željeznica, glavni sponzor Lokomotive, nije mogla financirati klub pa je novinar Vladimir Anzulović uspio nagovoriti partijski jakog čovjeka Slavka Šajbera, moćnog šefa gradskog komiteta SK koji je nakon pada Hrvatskog proljeća bio bog i batina, da organizira sponzorstvo nad klubom. Tako je nastala Cibona (lat. Cibus bonus – dobra hrana) koju su financirala četiri jaka poduzeća iz prehrambene industrije – Franck, Badel, Kraš i Voće export.
– Najprije sam pokupio sve talentirane juniore iz Hrvatske. Doveo sam i dvojicu iz Dubrovnika, Knegu i Bečića, imao sam Acu Petrovića iz Šibenika pa poslije njegova brata Dražena... – prisjeća se Novosel koji je, zahvaljujući svojoj sustavnosti, s Cibonom već 1980. osvojio Kup Jugoslavije.
Novosel se mogao posvetiti poslu jer ga politika nije ometala, s obzirom na to da je inicijativa za stvaranje jakog košarkaškog kluba – Cibone – došla iz partijskih redova. Doduše, bio je pokušaj SUBNOR-a Hrvatske da se Novoselu prilijepi etiketa nacionalizma jer su Talijani dizajnirali majice kojima su rubovi bili u crvenoj, bijeloj i plavoj, ali u tome nije uspio.
– Na plavim dresovima to nije bilo efektno, ali na bijelima jest. Predsjednik kluba rekao je: – Idemo sutra u SUBNOR, problem su dresovi, nemaju zvijezde gore. – Odi ti sam, ne bum ja išel, a ovaj moj Talijan na našu trobojku ne bu zvezdu metel – odgovorio mu je Novosel kojem, naravno, SUBNOR to nikad nije zaboravio.
– Kad smo 1982. osvojili naslov prvaka i napravili hat-trick, počeli su zavist i jal, a poslije 1985. i otvorena mržnja prema Ciboni. Sve su činili da je likvidiraju – otkriva Novosel.
U to vrijeme najveća košarkaška zvijezda u usponu bio je Dražen Petrović, kojeg su htjeli svi klubovi, međutim, došao je 1984. u Cibonu.
– Kao juniora doveo sam Acu, koji se poslije teško razbolio, dobio je upalu zglobova. Uspjeli smo ga izliječiti i vratiti na teren, a tu sam dobio strašan kredit kod roditelja. Da Dražen dođe u Cibonu, ključnu ulogu odigrao je Aco, ali i roditelji – kaže Novosel.
Zagrebom i Hrvatskom tada je zavladala euforija, Cibona je postala pokret, a simbol toga pokreta postao je Dražen Petrović.
Uspjesi Cibone, baš kao i jugoslavenske reprezentacije, ovisili su o pripremama i igrama u SAD-u, domovini košarke. Novosel navodi jedan primjer.
– Mike Krzyzewski, sadašnji trener olimpijske reprezentacije SAD-a, tada je bio trener na West Pointu. Kod njega su igrali nabildani kadeti, vojnici, američka elita. Nisu imali nijednog dvometraša, ali su nam na presing uzeli 44 lopte. Jasno, naši su igrači nakon tih utakmica, u Europi bili tri puta bolji – objašnjava Novosel.
Osim uspjeha s Cibonom, Novosel je imao i uspjeha u organizaciji Univerzijade. Budući da je sportska infrastruktura u Zagrebu bila katastrofalna, 1984. u glavi Mirka Novosela i nekolicine sportskih djelatnika rodila se ideja za organizaciju jakog sportskog natjecanja zbog kojeg bi se izgradila infrastruktura u Zagrebu.
Novosel je bio prvi tajnik inicijativnog odbora i pokretač svega.
– Prvu godinu radili smo u ilegali, nije se znalo za Univerzijadu jer smo se bojali da nas u startu ne prerežu – kaže Novosel koji je, zahvaljujući dobrim odnosima sa Stanom Dolancom, ministrom unutarnjih poslova SFRJ, uspio isposlovati pismeno jamstvo savezne vlade, SIV-a, da će za Univerzijade biti slobodan ulaz u zemlju, da neće biti diskriminacije, itd.
Kako su se za organizaciju Univerzijade natjecali Indianapolis iz SAD-a, Brisbane iz Australije i New Delhi iz Indije, Novoselu je opet u pomoć priskočio stari prijatelj Dave Gavitt.
– Uspio sam nagovoriti Amerikance da oni uzmu Panameričke igre pa su odustali od Univerzijade. Brisbane je sve učinio, nudio velik novac, međutim, mi smo pobijedili – kaže Novosel.
Osim toga, Josip Vrhovec, član Predsjedništva SFRJ i partijski jak čovjek, također je politički gurao Univerzijadu u Zagrebu.
– On je meni u četiri oka, kad smo se upoznali, rekao: ‘Ja sam se rodil na Novoj vesi i htel bi nešto za Zagreb napravit’. Mene je u taj čas to jako imponiralo. On nije imao dobar glas zbog ‘71. i svega toga što je poslije bilo. I on je puno napravio, specijalno je podmetao leđa – otkriva Novosel.
Olimpijada u Barceloni
Uza sve, organizacijski odbor primijenio je tzv. slovenski model financiranja državnih projekata. Riječ je o tome da se država u korist Organizacijskog odbora odrekne saveznog poreza na deset grupa proizvoda (mineralne vode, šibica, zahodskog papira, itd.)
– Mi smo napravili ugovore sa svim tvrtkama tih djelatnosti u Hrvatskoj i Sloveniji. Dali smo im u početku 5 pa 10 posto za podmirenje troškova što će na svoje proizvode staviti etiketu sa znakom Univerzijade – nastavlja Novosel.
Novac je, prema samoupravnom sporazumu, pritjecao Organizacijskom odboru 17 mjeseci, od 1. 1. 1986. do 30. 6. 1987.
– Budući da nije bio limitiran iznos, u Zagreb su se počele slijevati milijarde. Mi smo izračunali da je višegodišnji odljev novca iz Zagreba kroz financiranje Univerzijade bio vraćen u Zagreb – otkriva Novosel kojem se zbog pritisaka u Beogradu požalio i Josip Vrhovec.
Baš u vrijeme kad je završila Univerzijada, Cibona je već u SFRJ i Europi osvojila sve što se osvojiti da.
Pri raspadu Jugoslavije Novosel je u presudnom trenutku za Hrvatsku bio u sportsko-diplomatskoj ofenzivi. U jeku agresije na Hrvatsku predao je molbu FIBA-i za primanje u članstvo HKS-a.
U pomoć je opet priskočio prijatelj Dave Gavitt, zahvaljujući kojem je hrvatska reprezentacija otišla na Olimpijske igre u Barceloni i proslavila naše ime.
– On je bio šef američkog dream teama i šef američke delegacije. Ja sam bio šef naše delegacije. Zahvaljujući njemu, smo mi došli u Barcelonu. Amerikanci su imali ultimatum: rekli su da na Olimpijadu mora doći Hrvatska. U tom trenutku nas nisu nas bile priznale ni Amerika ni Kina, samo Europska zajednica – prisjeća se Novosel.
Finalnu utakmicu sa SAD-om u Barceloni pratile su 184 TV kuće.
– Sport je najjeftinija i najjača propaganda. Predsjednik Tuđman pet mi je puta rekao: ‘Svaki sastanak sa stranim državnicima počinjao je onim velikim finalom u Barceloni’. Tuđman je bio veliki entuzijast. Sve je znao i sve je pratio, baš kao i Tito. U nekim stvarima kao da su klonirani – kaže Novosel.
Hrvatska je košarka, na žalost, posljednjih 20-ak godina na niskim granama.
– Naše sportsko rukovodstvo ne funkcionira, mi nismo kadri napraviti kategorizaciju sporta. Zakon o športu ima smisla ispunjava li dva uvjeta: određuje status sporta i financiranje sporta. Sve uspjehe opet možemo ponoviti uz malo pameti i organizacije – zaključio je veliki Mirko Novosel.
e mirkec mirkec, nesumnjivo je puno napravio za zagrebačku košarku ali je zaboravio da ga je zbog dugih prstića Šajber htio zatvoriti pa je nadjen kompromis da napusti Cibonu i ode u Italiju, a ove lovačke da je bio nepodoban politički, hahahah, pa bio je član partije i osnovao je partijsku organizaciju u Ciboni, stvarno nema njeru, još samo nije napisao da je zaustavio rat na balkanu