Domagoj Duvnjak igrao je u polufinalu SP-a u Španjolskoj 2013. s temperaturom 39 i jasnim simptomima gripe. Zanimljivo je to u svjetlu ovoga što sada gledamo kad zdrave igrače s nekakvim blagim simptomima ili čak bez ikakvih simptoma drže zaključane dva tjedna u sobi. Kako onda ocjenjivati nečiji nastup uz takve uvjete? Hrvatska je 2013. izgubila od Danske, koja je zatim bila potpuno nedorasla u borbi za zlato sa Španjolskom, kao i godinu dana kasnije kod kuće u finalu protiv Francuza. I tada su Danci u polufinalu pobijedili Hrvatsku, uz popriličan poguranac sudaca.
Zašto su nam te sada daleke 2013. i 2014. danas važne? Hrvatska se tada ravnopravno nadmetala s najvećim silama i ne znajući što se događa na “nižim katovima”, a konkurencija je već tada u rukometu počela polako rasti da bismo danas došli do ovoga da se komotno može izgubiti od Crne Gore, Portugala, Japana ili Nizozemske koja nas čeka u posljednjoj utakmici drugoga kruga, a čija je vanjska linija sa 185, 173 i 182 centimetra visine među otkrićima turnira. Koliko smo svjesni realnosti da će nam sve teže biti ostvarivati, a kamoli ponavljati velike rezultate i dolaziti do finala u rukometu te da ćemo šanse za to u skoroj budućnosti imati jednako kao i u nogometu? Vratimo se još malo na Duvnjaka.
Te 2013. proglašen je najboljim rukometašem svijeta kao drugi Hrvat kojem je to uspjelo. Nejasno je kako mu IHF nije dodijelio istu nagradu i 2020. godine kad je bio MVP Europskog prvenstva, a s Kielom osvojio Bundesligu i Ligu prvaka!? No, rukomet u nekim važnim segmentima i danas kaska za većim sportovima. U kontekstu hrvatske reprezentacije, Duvnjak je nenadoknadiv, i tako će biti još dugo. Nemati Duvnjaka danas znači desetak oduzetih lopta po utakmici manje, a ništa tako suparnika ne izbaci iz takta kao kad mu kao malom djetetu iščeprkate loptu iz ruku ili mu presječete dodavanje. Nemati Duvnjaka znači i ostati bez onog X-faktora koji se uključi kad sve stane, kad više nitko ne vidi načina kako probiti suparnika kroz srce obrane.
Kad krene onako krakat od centra s loptom i pomislite da će se taj čas raspasti, a onda s deset metara najboljem vrataru svijeta pogodi rašlje. Kad dodamo tome svu pozitivu koju je donosio u svlačionicu, jasno je zašto je jedan od najvećih u povijesti našeg rukometa, zašto su svi treneri koji su ga vodili bili pomalo privilegirani i zašto bi takav igrač svakoj momčadi na svijetu bio nenadomjestiv, baš kao što je i onog trenutka kad se polomio u prvoj utakmici EP-a 2018. u Splitu bilo jasno i da su naše šanse na tom natjecanju nepovratno popucale. Jer, euforija je gorivo koje se brzo troši kad vam fali ono najvažnije. Vidjeli smo to i ovaj put. S navršene 33, Duvnjak nema tako puno godina (pa Danska ima u sastavu i 38-godišnjake!), koliko je maratonski dug njegov 15-godišnji staž u reprezentaciji, a kombinirano s naporima Bundeslige i stilom igre na obje fronte, jasno je i da više neće moći vući kao prije.
Sve to ne znači da bez njega treba samo sjesti i plakati. Crna Gora je pokazatelj što je moguće postići i s manjim resursima. Svoditi objašnjenje pobjeda i poraza na ono "borili su se, nisu se borili" pomalo je i podcjenjivački, a baš smo tome skloni temeljeći procjene vlastite snage na starim rezultatima, pa se u eteru prije selidbe iz Segedina u Peštu moglo čuti i da Hrvatska u svaku utakmicu s reprezentacijama zemalja koje su nekad činile Jugoslaviju ulazi s prednošću 5:0!? Po toj logici smo onda izgubili s 11 razlike! Puno je toga u par kratkih rečenica rekao Čupić:
"Nemamo se mi što vaditi na koronu, bili su bolji i gotovo."
Drugu ključnu rečenicu, pomalo dvosmislenu, rekao je i prije tog poraza koji je prerano ionako nevelike šanse bacio kroz prozor:
"Unatoč svemu, mi smo - pozitivni!"
I to dokazano. Ali, upravo tako, iz ovog nastupa treba na kraju uzeti ono što može biti od pomoći u budućnosti. I krenuti dalje.
Veseli tako velik broj novih mladih, dosad neotkrivenih igrača poput Lučina, Jelinića, Načinovića ili Glavaša koji se mogu ravnopravno nositi sa svjetskim prvacima i olimpijskim pobjednicima. U tom smislu, djeluje da po pitanju budućnosti imamo manje razloga za brigu nego prije dvije godine kad se činilo da više ne možemo sastaviti reprezentaciju za veliko natjecanje bez pomoći iz Ljubuškog.
No, ne treba zaboraviti - u dvobojima sa suparnicima iz najviše klase, od onoga "dobro smo se držali" do trijumfa, nije mali put. Crna Gora ostaje opomena za budućnost. Pomalo je to i stvar mentaliteta. Tek kad riješiš sva balkanska i ostala "manja" pitanja, možeš razmišljati o najvećim suparnicima. Izbornik Horvat na kraju je pokazao da ni on nije imun na pritisak koji nosi to siječanjsko rukometno ludilo. No, to je tek početak. Suditi mu na temelju prvenstva koje je više izgledalo kao neki znanstveni pokus nego ozbiljno natjecanje, suludo je.
I ostali igraju na prvenstvu, koji vi nazivate znanstveni pokus, pa nisu na zadnjem mjestu u grupi!