Novinar Al Jazeere, uvaženi kolega Emir Delić objavio je dirljivu priču o susretu s 53-godišnjim Ismetom Garom Mulavdićem, nekadašnjim velikim talentom bosansko-hercegovačkog nogometa i bivšim igračem Šibenika (u sezoni 1992./1993.), čijih se majstorstava još sjećaju navijači kluba na Šubićevca.
Na žalost, Mulavdića život nije mazio, u Belgiji je doživio tragediju od koje se nikada nije oporavio, a svojedobno, na vrhuncima karijere, tražili su ga Dinamo i Hajduk. Prenosimo dijelove Delićeve priče o nogometnom majstoru iz Gradačca Ismetu Mulavdiću.
- Navijači Sarajeva sigurno ga dobro pamte. Sjećaju ga se svi koji su pratili nogomet krajem osamdesetih. Čarobnjak s loptom. Nije bio igrač koga se moglo ukalupiti. Trčao je tamo gdje bi ga povukla lopta, osjećao je igru... Maestralno se snalazio u brzacima veznog reda, tamo gdje je srce svake momčadi. S 18,5 godina zamalo je potpisao za Partizan. Tamo su ga za prvu momčad pripremali Moca Vukotić i Nenad Bjeković.
Nagovori ga susjed iz rodnog Gradačca da ne ide u Beograd. Povjeruje mu da je bolje igrati u Sarajevu nego u Partizanu. Zavoli tako vrlo brzo i grad i klub. Na Kvarnerskoj rivijeri proglase ga igračem turnira pored Bobana, Mijatovića, Bokšića... Tadašnji direktor Hajduka, poznati novinar Zdravko Reić, nudio mu je 100.000 njemačkih maraka da iz Sarajeva pređe u Hajduk. Ali, Nijaz Merdanović (tadašnji dužnosnik Sarajeva, nap.a.) spustio mu je rampu, jer je imao ugovor na četiri godine. Rat ga je dočekao u Beogradu. Kaže da je pred utakmicu sa Crvenom zvezdom na Marakani, posljednju u "krnjoj" jugoslavenskoj ligi, Haris Džinović došao u hotel i svakom igraču Sarajeva poklonio po 500 maraka.
Kad je ozbiljno zapucalo, iz Sarajeva preko Gradačca nekako se probio do Hrvatske. Reić ga je preporučio Šibeniku. Igrao je nekoliko mjeseci, bio glavni igrač. Ćiro ga htio u HAŠK Građanski. Franjo Džidić volio ga je kao sina, a Krasnodar Rora (tada trener Šibenika) odmah ga je prekrižio, pa je odlučio napustiti Šubićevac. Odlazi na probu i vrlo brzo sve dogovori sa Real Sociedadom. Mulavdiću 500.000 maraka, a Sarajevu 250.000 odštete. Ali transfer mora čekati pola godine. Javi mu se Mirsad Fazlagić i ponudi belgijski Genk za 350.000 maraka. Potpis odmah. Besparica ga natjera da prihvati transfer.
Odlazi u Belgiju s tadašnjom suprugom Natašom. Pred njim je bila velika karijera. Počeo igrati dobro, pozitivne kritike, ocjene... Razmišljao je o boljoj ligi i kvalitetnijem klubu. Jedne večeri bio u gostima kod pokojnoga Suvada Katane. Počela padati kiša. Ismet navalio kući, Suvad nagovara da ne ide, već da prenoći kod njega. Ismet tvrdoglav i krene kući. Kiša sve jače padala. Upadne sa svojim VW Corradom u lokvu na cesti, okrene se i udari u šleper koji je išao iz suprotne strane. Supruga pogine, on završi u komi 55 dana. Uspio je preživjeti, ali je morao završiti karijeru.
Vraća se u Gradačac, gdje i dan danas živi. Zapravo, preživljava, jer se 25 godina od tragičnog događaja, nikad nije oporavio. Fizički je dobro, ali jede ga iznutra. Duša mu pati. Imam dojam da negdje duboko u sebi tiho jeca, da ga taj gubitak voljene osobe i dalje razdire. To je tragedija koja mu je potpuno promijenila život. Tuga u njegovim očima ne može se sakriti. Njemu su sve lađe davno potonule, ali pronalazi motive za život. Kakav god. Ne gubi razum, iako je nekoliko godina hodao po rubu...
Nogomet i mogućnost da trenira talentirane igrače, da ih brusi kroz individualni rad, čini ga sretnim i zadovoljnim. Garo Mulavdić bio je nogometaš koji je u svoje vrijeme mogao igrati gdje je htio. Odabrao je Sarajevo. Zavolio klub i grad. Stekao prijatelje za cijeli život. Mulavdića se rijetki sjećaju, ali on dobro pamti sve. Njegova priča je toliko teška, a opet jako poučna. Pogodila me je istinski. Sjetio sam se mnogih koji su prošli kroz tragedije, ranjeni, obilježeni za cijeli život, ali stameni i jaki. Garo je izdržao sve, ali mu je nogomet presudno pomogao. Njegovu ambiciju da stvara igrače, da propoznaje talente, mogli bi iskoristiti i u FK Sarajevo. Gari su 53 i pred njim su, što god o tome netko mislio, najbolje trenerske godine – zaključio je Emir Delić ovu potresnu priču.
>> Modrićeve asistencije: