Iako nije anđeo, jedini hrvatski sportaš koji je mogao u subotu poljubiti papin prsten bio je Ivica Kostelić. Ne znamo je li dolazak Benedikta XVI. usko vezan sa s(p)retnom pobjedom kockastih protiv Gruzije. Bilića, kojem je istekao vijek trajanja, ne može vječno čuvati ni Svevišnji.
Je li pod svodom Hrvatskog narodnog kazališta, pred skutima pape Benedikta XVI. bila ijedna osoba koja se baš nikada nije ogriješila o deset Božjih zapovijedi? Iskreno, vidio sam mnogo onih koji bi se morali preispitati postoji li jedna zapovijed koju nisu prekršili.
Vjera bi se nekako djevičanski trebala nositi tamo u srcu. Nažalost, u ambisu pod nogama "Božjeg asistenta" sjedili su ljudi koji su javno iskazivali pobožnost u svrhu vlastitog karijerizma. Početkom devedesetih se eto vjera iz svoje privatne sfere, koja se doživljavala kao nešto čisto i sveto, preselila u sferu naglašene mode i poltronstva. Svojedobno je sveučilišni profesor i ponajbolji hrvatski pisac Zoran Ferić to savršeno opisao:
"Simbolički put krunice iz ruku pobožne stare žene do mafijaškog retrovizora govori o posvemašnjem povanštenju vjere, a paralelno s tim urušavanjem vrijednosti u hrvatskom društvu. A vrijednosti su se urušile među ostalim i zato što se jedna od temeljnih na ovim prostorima, a to je kršćanski osjećaj moralnosti, pretvorila u politički izmanipuliranog zombija".
I gle slučajnosti, hrvatski biskupi koji su imali tu slobodu da po svom nahođenju izaberu 700 osoba koje će imati trajnu uspomenu da su na pijedestalu HNK vidjeli iz neposredne blizine Svetog Oca, odluče se baš za jednoga gore opisanog. Marko Perković Thompson bliži je oltaru i zbog toga jer na raskrižju nikada neće skrenuti lijevo, slučajno ili ipak ne, dobar je crkvi. Ne bih ovom prilikom spominjao njegovo političko opredjeljenje prema jednom dijelu hrvatske povijesti, nego stotine tisuća eura koje je hladnokrvno uzeo od HDZ-a kako im ne bi pokvario kampanju.
Mene je pak posebno intrigirala lista sportaša. Naime, iako nije anđeo, jer je svojedobno nespretno aplaudirao spremnosti Wehrmachtovih vojnika, u čijoj je mladeži, ne svojom voljom, bio i sam Sveti Otac, Ivica Kostelić je ipak savršen izbor. Naime, Ivek je u svom poslu dosegnuo sam vrh, a on je dostignut vrijednostima koje u svojoj izvornoj ideji zapravo proklamira Katolička crkva. Do vrhunca je stigao prolazeći baš "križni put", protkan velikim odricanjem spavanja u kamp-kućici, brojnih teških ozljeda, do spartanskog odricanja. I doista možemo biti ponosni što je baš pobjednik svjetskog Skijaškog kupa kleknuo i poljubio prsten papi.
No, listajući imena pozvanih nogometnih ljudi: predsjednik HNS-a Vlatko Marković, izbornik Slaven Bilić, predsjednik Dinama Mirko Barišić i čuvar svih nogometnih tajni glavni tajnik Zorislav Srebrić, zapravo sam se zapitao zbog čega nema Zdravka Mamića?
Naime, jasno mi je da su hrvatski biskupi nogometne ljude zvali po funkcijama, ali su ipak očito premalo upućeni. Naime, predsjednik HNS-a, koji se Crkvi jednom dodvorio rekavši: "Croatia je najkatoličkiji klub" i "Ne podržavam homoseksualce u nogometnoj reprezentaciji" jest ništa drugo nego samo instrument u rukama Zdravka Mamića, koji ga je spasio od Igora Štimca. Pozvan je i Slaven Bilić, koji je u mladim danima "brijao" na Che Guevaru, prijateljuje s velečasnim Zlatkom Sudcem, no to su mu progledali. U ljeto 2006. godine postao je izbornikom hrvatske nogometne reprezentacije baš nakon Mamićeve ideje.
Poslije mu je to vratio nekim pozivima igrača u reprezentaciju, ali ta je ljubav u međuvremenu negdje pukla. Ne znamo je li dolazak Benedikta XVI. usko vezan sa s(p)retnom pobjedom kockastih protiv Gruzije. No, Slaven Bilić, kojem je istekao vijek trajanja, neće vječno ni čuvati Svevišnji. Previše dugo traje agonija. Klima u reprezentaciji u Splitu bila je obećavajuća. No, Nane kao da je izgubio ideju igre, previše luta u sistemima ili rasporedima. Po vrijednosti igrača trebali bismo se prošetati najlakšom skupinom u našoj kvalifikacijskoj povijesti. Ali, sijede i bore, pa i vlastito priznanje da je "na izdisaju" samo su poruka: nešto treba mijenjati. Srebrić je u ovoj cijeloj priči čuvar svih tajni, lojalan bilo kome tko neće ugroziti njegovu ugodnu poziciju, a Mirko Barišić je pak samo Mamićeva voštana figura, koja je blagoslovila sve što je u Dinamu učinjeno dosad.
Mamić ide u crkvu, pa i u džamiju kad treba. Marija Bistrica i Međugorje dvije su nezaobilazne destinacije. Nedavno je bio izvan sebe, gotovo poludio kada je doznao da njegovi nogometaši nisu otišli u crkvu na dan obilježavanja 13. svibnja jer im trener Vahid Halilhodžić to nije rekao. Nesebično voli pomagati ljudima. Što je stariji, i crkva mu je sve bliža i važnija. I tako su pred Svetog Oca otišle sluge Mamićeve, a njega su uspjeli skriti. Mamić će sam često priznati da je čovjek koji je zgriješio. No, izgleda da mu Svevišnji ipak nije oprostio samo jedno. To što je Dinamo uspio tako udaljiti od naroda!
Ovaj članak bi se trebao zvati \"Sipanje žuči jednog drkadžije\". Jer to je ono što Flak jest i što jedino, i to vrlo uspješno, radi.