Vrlo je malo hrvatskih sportaša koji se mogu pohvaliti da su aktualni svjetski prvaci poput braće Sinković ili karataša Ivana Kvesića, a njima se u četvrtak priključila i 26-godišnja džudašica Barbara Matić (70 kg).
Nazvali smo je u Budimpeštu sutradan po najvećem uspjehu u karijeri da ju pitamo kako joj izgleda prvo jutro "na dužnosti" svjetske prvakinje?
- Ja očito još nisam svjesna ovoga postignuća jer mi se čini da mi je jednako drago kao da sam osvojila zlato na nekom turniru. Kao da još ne shvaćam što to znači biti svjetskom prvakinjom.
Zacijelo će postati svjesnija kada ju počnu salijetati mediji.
- Meni se čini da će sve biti isto. Možda će biti drugačije u prvih pet dana, dok traje euforija, a poslije će biti sve po starom.
Kako za sebe, Barbara je jako puno napravila i za svoj sport. Džudo je konačno dobio osvajača seniorskog zlata na nekom od najvećih natjecanja što bi tom sportu trebalo donijeti dodatni publicitet.
- Ja sam uvijek govorila da bih to voljela napraviti za svoj sport. Nije meni problem reći pokoju riječ za medije. Bilo bi mi drago da se zbog mene sada počne više pisati o džudu.
Do naslova svjetske prvakinje odveo ju je Vladimir Preradović, trener uz kojeg je, prije gotovo 20 godina, džudaški prohodala.
- Sjećam se da su Vlado i njegov brat Slavko jednom organizirali demonstraciju džuda za nas učenike OŠ Pujanke, umjesto jednog sata tjelesnog odgoja, a ja sam imala nepunih sedam godina. A kako su treninzi bili u atomskom skloništu naše škole onda je to odgovaralo mojoj majci da me ne mora voziti na treninge jer smo i blizu stanovali. U toj školi gotovo pa i nema učenika koji nije barem jednom bio na treningu džuda.
Nije to jedino atomsko sklonište u kojem je trenirala.
- Dugo smo bili u tom prvom atomskom skloništu i baš kada smo dobili na korištenje jedno drugo atomsko sklonište i kada smo ga počeli preurađivati voda je poplavila ono prvo.
Ne tako davno upravo je trener Vlado usnio, reklo bi se, proročanski san?
- Kada smo bili na pripremama na Rogli, jedno jutro je kazao da je sanjao crveni broj na leđima, a broj te boje nose svjetski prvaci. Kad se ovo dogodilo, a ja ću takav crveni broj sada nositi do sljedećeg svjetskog prvenstva, rekla sam treneru neka mu sada dođe i to da sanja zlatni broj kakvog, cijeli sljedeći ciklus, nose olimpijski pobjednici. Ovo je velika medalja, svjetsko zlato, ali ništa nije usporedivo s olimpijskom medaljom.
A baš je Vladin bio taj glas, baš kao i glas iz njene borbene nutrine, koji ju je bodrio u najtežim trenucima finala, dok je bila u hvatu gušenja. Kako se trenira takva vrsta otpornosti, na rubu nesvjestice?
- To se ne može istrenirati, to je u tebi. Ja nisam planirala predati, dakle tapkati, i po cijenu nesvjestice. Srećom, uspjela sam nekako izvući to da mi njen kimono ide preko brade, a ne više preko vrata, pa sam uspjela izdržati.
A za svjetsko zlato pobijedila je Japanku koja se zove Yoko Ono, baš kao i supruga legendarnog Beatlesa Johna Lennona.
- Nisam o tome razmišljala čak ni kada smo se prvi put borile, no sada sam vidjela duhovit komentar u stilu "lako ti je bilo nju pobijediti kada ima 88 godina".
Veliku pobjedu, onu akademsku, Barbara je izborila prošlo ljeto kada je diplomirala elektrotehniku na splitskom FESB-u. Je li joj pomoglo to što se riješila studentskih obveza na tako zathjevnom fakultetu?
- Ma nije, ja vam volim da moj raspored bude pun. Ja vam u slobodno vrijeme ne volim ležati doma i zato sam ove školske godine davala instrukcije iz matematike i fizike, više osmoškolcima ali i srednjoškolcima, ali samo onima čiji bi me roditelji to zamolili. No, sada se to proširilo pa je zahtjeva više. Zbog toga sam odlučila već na jesen upisati stručni studij za pedagoški odgoj na kojem ću morati položiti neku razliku.
Barbara je već tri godine tetka malenom Viti, sinu 14 mjeseci mlađe joj sestre Brigite, svojedobno vrlo obećavajuće džudašice, svjetske juniorske prvakinje i pobjednice Olimpijskih igara mladih.
- Brigita se posvetila majčinstvu i neće se vraćati na ovu razinu, no s obzirom da trenira za sebe, možda odradi koji manji turnir.
A Barbra je dosegnula novu, najvišu, razinu. Koliko su joj u tome pomogle pobjeda na jesenskom Grand Slamu u Budimpešti te dva druga mjesta na najjačim svjetskim turnirima. Je li s time premostila psihološku barijeru zvana polufinale?
- Ja vam nikad ne ulazim u borbu s takvim mislima o barijerama, njih sam potisnula u radu sa svojom psihologicom. A to jest nešto što me prije kočilo, a sada idem borbu po borbu i gledam da u svakoj od njih dam sve od sebe. U ovaj svjetski finale ušla sam totalno rasterećena, svjesna da sam već puno postigla i da mogu samo dobiti.
Hoće li joj zbog toga biti lakše nastupiti na Olimpijskim igrama?
- Doduše, čak ni na ovo Svjetsko prvenstvo nisam došla s nekim velikim imperativom. Da, bit će mi mrvicu lakše otputovati u Tokio kamo ću ići svjesna da imam svjetsko zlato. Ići ću bez presinga, opuštena ali s još većim motivom i željom. Tek sada shvaćam da se ovih 20 godina treniranja napokon isplatilo.
Svjesni su sada toga i članovi njene obitelji ali i klupski kolege koji će ju u subotu zacijelo dočekati u posebnom raspoloženju.
- Nadam se da ću imati neki doček. Valjda će me na Pujankama dočekati koja bengalka.
Čestitam judašici Barbari.