Bogdan Tanjević (70) simpatična je pojava u košarkaškom svijetu. Aktualni crnogorski izbornik poznat je ne samo po tome što je stručnjak trofejne karijere (bio je klupski i reprezentativni prvak Europe) i po tome što je jedan od najnačitanijih košarkaških trenera, nego i po tome što je strastveni i “neizlječivi” pušač.
Nakon svake utakmice Boša se žuri zapaliti jednu i tek je onda spreman za obveze prema medijima. Nažalost, u Cluju se nije uspio suzdržati do izlaska iz dvorane i cigaru je zapalio u svlačionici pa ga je Fiba kaznila s 1000 eura.
Puno dugujem Mirku
Tanjević je pušio u svlačionici nakon uvjerljive pobjede nad Mađarskom i to je nešto što je protiv pravila pa će Crnogorski košarkaški savez morati platiti tu kaznu. No, čak i ako Boša to bude morao sam platiti, kazna zasigurno neće promijeniti njegove navike.
Uostalom, i naš razgovor s njim, njegov veći dio, odvio se na autobusnoj stanici ispred dvorane samo da bi Boša mogao zapaliti omiljenu cigaru.
A u tom razgovoru dotaknuli smo se Hrvata koji su na ovaj ili onaj način imali s njim doticaja, ili utjecaja na njegovu karijeru.
– Mirko Novosel postavio me za trenera juniorske reprezentacije bivše SFRJ kada sam imao samo 26 godina. To je bio najljepši poklon koji sam dobio i tom velikom čovjeku puno dugujem.
Tanjević se rado sjeća i dvojice hrvatskih pokojnih košarkaških velikana, Dražena Petrovića i Krešimira Ćosića.
– Dražena sam vodio na američku turneju 1981. kada je imao 17 godina. Otkrit ću vam jednu tajnu, gotovo sve sam bio dogovorio da ga dovedem u Trst, a trebalo se to zbiti one godine kada je otišao iz Cibone u Real. No, umjesto da uđemo u A-1 talijansku ligu, mi smo ispali iz Druge lige. Za time jako žalim jer bili smo već dogovorili i iznos za četiri godine.
I Draženovu bratu Aleksandru bio je izbornik, i to iste godine, premda se aktualni hrvatski izbornik toga ne sjeća.
– Poručite mu da je ostario pa zato zaboravlja, a ja sam još mlad i ne zaboravljam ništa. Vodio sam ga 1981. na Univerzijadi u Bukureštu.
Ovom čovjekoljupcu najveća sjeta u glasu osjeti se kada se sjeti Kreše Ćosića.
– Svaki se dan sjetim Kreše, baš svaki. I svima govorim o njemu, produljujem sjećanje na njega. Bili smo jako bliski, a on mi je iz prijateljstva, u šali, govorio da sam “glupi Bosanac”. Krešo je i na parketu bio izniman altruist. Takvo što doživio sam još samo s Mirzom Delibašićem. Kada je moja Bosna u onom finalu Kupa prvaka 1979. osvojila europski naslov, Delibašić je, uz samo malo više egoizma, trebao zabiti 45, a Varajić 12. No, Mirza je pustio Varajića da bude prva zvijezda te velike pobjede, a to mogu samo posebni ljudi. A takav je bio i Krešo koji je podigao tri naraštaja. Najprije onaj koji je osvojio naslov prvaka svijeta 1970., potom svoj te onaj iza sebe.
Ne bojim se mirovine
Sa svojih 70 godina, Tanjević je najstariji trener na ovom Eurobasketu.
– Već sam 46 godina na klupi, još od 1971., i nitko nema više iskustva od mene. Znam kakve su noći ne samo nakon slabije utakmice, nego i nakon slabijeg treninga jer ja već i tada ne spavam dobro, pa i danas sa 70 godina. Tako sam loše spavao i nakon poraza od Hrvatske.
Pribojava li se odlaska u mirovinu jer tada onima koji vole raditi ostaje neispunjiva praznina?
– Ne bojim se odlaska u mirovinu, no još uvijek me drži trenerski adrenalin. Osim toga, nije veliki napor biti izbornik. Dva mjeseca velikog adrenalina, a deset mjeseci mogu posvetiti obitelji što prije nije bio slučaj.
Da, veliki gospodin i sve je istina što priča o legendarnom Mirzi tj. njegovoj nesebičnosti....takvi su bili i svi ostali košarkaši reprezentativci bivše države...zato se u to vime godišta i igrala svemirska košarka na ovim prostorima...btw. Varajić je Realu u finalu Lige prvaka 1979. godine, u tekmi zabio 44 koša....to pamtim po mom kućnom broju...