Deset minuta, samo deset minuta prvoligaškog nogometa bilo je dosta Alenu Haliloviću (16) da zaludi nogometnu javnost. To dijete od samo 16 godina debitiralo je u debiju s Hajdukom i u toj maloj minutaži nije pokazao nimalo impresioniranosti velikim dečkima, Hajdukom, ponašao se slobodno kao da igra sa svojim uzrastom, s kadetima, iako on zbog svoje kvalitete već igra za juniore.
- Iskreno, nisam ni ja očekivao da će tako izgledati, nisam mislio da je sve tako mirno u njegovoj glavi. Sve je očito dobro posložio iako je prvi put igrao za prvu momčad, iako je s druge strane bio Hajduk - veli tata Sejad uz kavicu u omiljenom kvartovskom kafiću, relativno blizu stadionu.
Mali bi morao početi trenirati
A sve je počelo prije desetak godina, kad je mama Vanessa dovela Alena u Maksimir na selekciju, imao je pet i pol godina, torba je bila veća od njega.
- Pitao je mamu: “Hoće li me primiti kad sam tako mali” - prisjeća se kroničar Dinama Milivoj Nikolić koji se tada zatekao pod maksimirskim jugom. Poznavao je gospođu Halilović pa joj je prišao i pitao što radi u Maksimiru.
- Ja se, iskreno, i ne sjećam kad je išao na prvi trening. Znam da su mi Adžić i Bičanić, bivši igrači i treneri, rekli da bi mali morao početi trenirati, meni je to bilo prerano, s pet i pol godina mi se činilo da nije vrijeme. Ali išao je, i eto već su godine treniranja iza njega - veli tata Sejad, nekad vrsni vezni igrač koji i sad, kad svi hvale Alena, staje na loptu, kao što je to znao i kad je trebalo u igri.
- Spuštam malo loptu, malo ga je sad previše po novinama. I školske obveze su tu, ali svakako će mu utakmica protiv Hajduka biti veliki motiv da i dalje radi kako treba.
Što ste mu rekli prije derbija?
- Ništa posebno, nisam ga želio opterećivati.
A poslije utakmice?
- Čestitao sam mu, zaslužio je, i kažem, iznenadio me svojom ‘glavom’ iako sam znao da je jak i u tom dijelu.
A kakav je drugi sin, Dino?
- I on je dobar, i on je vezni, bori se, ali mu je teže nego Alenu jer ga svi uspoređuju sa starijom bratom. A i mali Damir, rođen 2005., već je počeo trenirati.
Živjeli u kući na Bukovcu
Kako je supruzi sa svima vama nogometašima?
- A što će, mora izdržati. No, da nije bilo nje, ne bi sve ni bilo tako posloženo, razumije naše obveze, bila je sportska novinarka na radiju 101. Ne, više ne radi, kako smo živjeli vani, nije se to više moglo. A kad je Alen počeo trenirati, ja sam još igrao u Sloveniji pa ga je ona vozila na treninge.
Halilovići su živjeli u kući na Bukovcu, Alen i Dino su i ondje igrali.
- Kuća ima dvorište, imao sam tamo golove pa smo puno igrali. U kući smo imali i igraonicu, tako da smo puno bili zajedno i zabavljali se. Nisam posebno radio s Alenom, tek tu i tamo, ali mislim da je dečkima koristilo to što smo toliko vremena bili zajedno.
Alen je sad zvijezda, no tata Sejad je tu da dečko previše ne poleti.
- Rekao sam mu da se vrati u stvarnost, da ujutro mora u školu, ali i da će sve biti u redu nastavi li raditi kao i dosad. I držim da će biti tako iako je on još dijete. A znate koliko je bilo velikih talenata koji su nestali. Sad je važno da dobro trenira i dok nogomet i škola idu dobro, nema problema. Znam da mu je ponekad i teško, ide u 3. gimnaziju, puno je treninga, reprezentativnih akcija, selekcija i puno se troši - kaže Sejad, zadovoljan što se ni nakon zvjezdanih trenutaka Alen nije promijenio.
- Nije se promijenio, ali tu sam i ja da malo pripazim. Držim da su roditelji ključni u cijeloj priči. Ne samo u nogometu, nego uopće u razvoju djece. Vjerujem da se sve može napraviti - igrati nogomet i ići u školu. Doći će pubertet, djeca počnu razmišljati o svemu i svačemu, i zato roditelji moraju biti blizu.
Danas je čudno da je pristojan
Očito su Sejad i Vanessa puno napravili s Alenom, jer dečko je doista izuzetno pristojan, dobro odgojen.
- Hvala, drago mi je čuti kad ljudi to kažu, pa i normalno je da bude pristojan, iako u današnje vrijeme to postaje čudno.
Kad ste shvatili da vam je sin veliki talent?
- Kad je počeo igrati na inozemnim turnirima, kad sam ga mogao usporediti s drugom djecom, ali i kad sam se ja počeo baviti trenerskim poslom. No, sve to ne mora ništa značiti, ne smije se pogriješiti u radu. Možda sam se i zamjerio nekim ljudima jer sam znao intervenirati kad sam vidio da se nešto ne radi kako treba.
Sejad ne voli priče o pozivima velikih klubova: Real, Juventus i drugi htjeli su da se Alen preseli k njima, i u obitelji su razmišljali o preseljenju.
- Bilo je teško u to vrijeme, bilo je mnogo neistinitih novinskih priča o tome, ali nikad o tome nisam želio govoriti. Ne želim ni sad, mogu samo reći da u ovom trenutku mislim da nisam pogriješio što nismo otišli. Gledam kako se ovdje razvija, prije će dobiti šansu, a i u velikom je klubu. Bude li sve išlo kako treba, pogodili smo s odlukom da ne prihvatimo pozive i da se ne odselimo u inozemstvo.
Sejad je igrao jednu utakmicu za Hrvatsku, pa 30-ak za BiH. Za koga će igrati Alen?
- To je njegova stvar i ja se tu neću miješati. Supruga mi je iz Zagreba, ja sam rođen u BiH. Nikad mu ne bih sugerirao za koga da igra. Zaigrao sam za Hrvatsku, a kad se ukazala mogućnost, nastupao sam za BiH isključivo iz sportskih razloga. Tada su za Hrvatsku igrali Prosinečki, Boban i Asanović i mislio sam da ću više igrati za BiH. I igrao sam. Iako, možda sam pogriješio. Mogao sam s Hrvatskom na Euro 1996. u Englesku, Ćiro bi me vodio, možda bih napravio i bolju karijeru, ali ne žalim se.
Cijelu priču o velikom talentu Alenu Haliloviću možete pročitati u sportskom tjedniku Max!
>>>Dinamo slavio protiv S. Belupa 4:1, golčina Alena Halilovića
>>>VIDEO Pogledajte kako su sami sebe predstavili Bašić i Halilović
>>>Alen Halilović postao najmlađi strijelac u povijesti HNL-a
Tata Haliloviću! čemu ta lažna skromnost? u dubini duše si čekao da ga pozovu vani! Zašto je to teško priznat?