Te-kvon-do olimpijka raznosi poštu da bi preživjela!

Hrvatska će u Riju imati troje tekvondaških olimpijaca, a glavni trener hrvatske reprezentacije Toni Tomas kvalificirao je za Rio četvero sportaša. A matematika u ovoj priči ne štima zato što je Hrvatski te-kvon-do savez u jednom trenutku "posudio" svog najboljeg trenera belgijskoj reprezentaciji.

Roditelje ću vidjeti u Armeniji

O čemu je riječ, kazala nam je Raheleh Asemani (27), Iranka pod belgijskom zastavom, koju je u Rio kvalificirao hrvatski trener.

– Na kvalifikacijskom turniru u Turskoj dogodilo se to da sam nastupala kao neovisna sportašica, pod zastavom Svjetskog te-kvon-do saveza, a ždrijeb je htio da se u borbi za odlazak u Rio borim sa svojom sparing-partnericom Indrom, mladom Belgijkom. Kako je belgijski izbornik morao u toj borbi voditi belgijsku curu, on je zamolio Tonija da vodi mene. I to se pokazalo sjajnim jer je on veliki znalac i sjajno me pripremio za meč i vodio kroz njega tako da je na kraju bilo 9:1 za mene. Bio je to emotivan trenutak jer sam se s jedne strane izborila za nastup na OI, a s druge strane sam s OI eliminirala svoju najbolju prijateljicu koja mi je kao sestra.

A samo četiri tjedna prije toga Raheleh je htjela od svega odustati.

– Ja sam poštarica, dostavljam poštu od praga do praga i šest sati provedem na biciklu. Ustajem u pet ujutro, radim do 15 ili 16 sati, a već u 17 moram biti na treningu i to je iscrpljujuće. Kako mi se u jednom trenutku učinilo da to više nema smisla, jer nikako da dobijem belgijsku putovnicu, odlučila sam prestati. No onda su mi rekli da bih mogla nastupiti pod WTF-ovom zastavom i ja sam se opet bacila na trening. Srećom, sada kao kvalificirana olimpijka neću raditi u pošti sve do prosinca i moći ću se posvetiti samo pripremama za Rio.

Prije no što se u to upusti, skoknut će do Armenije, gdje će se vidjeti sa svojim roditeljima koji su ostali u Iranu.

– Armenija nam je najpovoljnija jer njima ne treba viza, a ja s belgijskom putovnicom mogu svuda. Mogli smo se mi naći opet u Turskoj kao i prije dvije godine, no od tada imam loše uspomene jer su lopovi upali u apartman u kojem smo boravili i okrali nas.

Ne smijemo protiv Izraelaca

Zašto Raheleh ne ode vidjeti roditelje i sestru u Iran, zemlju koju je napustila prije četiri godine?

– Sada se jednostavno bojim da me možda više ne bi pustili iz zemlje kao što je to bilo kada sam s belgijskom vizom prije četiri godine otišla u posjet dvjema tetkama. Tada bi mi propao nastup u Riju. Kako sam u Belgiji i ostala, na jednom sam turniru nastupila protiv Izraelke, a poznato je da iranski sportaši po odluci vlade ne smiju dijeliti borilište sa sportašima iz Izraela. A ja sam to učinila, na Dutch Openu, gdje su me snimili iranski suci i poslali te fotografije iranskim medijima.

Osvajanjem vize za Rio, a potom i bronce na Prvenstvu Europe, njen se život promijenio.

– Težak vam je bio moj život otkako sam napustila Iran, a napustila sam ga jer su mi u tamošnjem nacionalnom savezu rekli da na mene više ne računaju. Godinu sam dana bila u izbjegličkom kampu i primala džeparac od 7 eura tjedno. Nisam htjela da moji roditelji za to znaju jer otac je imao infarkt, a majka je dijabetičarka pa sam ih poštedjela istine i brige za mene. No odande sam otišla u drugi kamp, a potom s jednom izbjeglicom u jedan stan. Kad sam prikupila sve izbjegličke papire, stekla sam pravo na 800 eura od UNHCR-a, no 500 eura mi je odlazilo na stan pa sam morala pronaći posao. I tako sam postala poštarica, a u Iranu sam završila Kineziološki fakultet i trebala bih to nizom ispita verificirati u Belgiji. No, uz stalni radni odnos i svakodnevne treninge, ja jednostavno nemam vremena za učenje. Sada više nemam pravo na onih 800 eura, ali kao poštarica zarađujem oko 1500 eura i to me zadovoljava – kazala nam je Raheleh.