Znate li da je vjerojatno najmlađi podvodni istraživač na svijetu ‘naše gore list’? Kristijan Gligora, iz mjesta Mandre s otoka Paga ima samo 17 godina, a svoj prvi veliki arheološki nalaz otkrio je sa samo 13 godina, vjerovali ili ne, posve slučajno. Bila je to potopljena antička riva blizu Gajca u uvali Girenica, koja je i službeno priznata kao njegovo arheološko nalazište.
No 17-godišnji Kristijan, koji dubine morskog plavetnila najčešće istražuje sa svojim ocem, podvodnim ribolovcem Željanom, nije se zaustavio na jednome arheološkom pronalasku. Znatiželja, hrabrost, ljubav prema morskim dubinama, iznimne ronilačke vještine i oštro oko, ovom su mladiću otvorili svijet podvodnih arheoloških tajni pa se može pohvaliti s još dva službeno priznata nalazišta. S 14 je godina s južne strane otoka Mauna pronašao antički brod na dubini od četiri metra, a posljednje priznanje stiglo mu je za antičku 'bazu' kasnog brončanog doba na rtu Mišnjak kod istoimenog otočića.
Kristijan Gligora zaljubljen je u more, od njegovih dubina se ne razdvaja ni ljeti ni zimi, a najviše ga ljuti kada ljudi neodgovorno zagađuju podmorje i obalu. Kristijan kao društveno odgovorni član zajednice redovito sudjeluje u ekološkim akcijama čišćenje mora i podmorja. Nedavno je u Mandrama održana jedna takva akcija, a posebno mu je drago što je sudjelovao i u ekološkoj akciji u ACI marini Šimuni. U marini koja je ove godine imala posebnu čast okruniti 30 godina rada čak četiri djelatnika.
Ovaj neustrašivi mladić i nas je zainteresirao pa smo se našli s njim i ocem Željanom na “čašici razgovora” i doznali odakle ljubav prema ronjenju i arheologiji te koji su mu planovi za budućnost.
Možeš li se prisjetiti što te najviše fasciniralo u moru da si se počeo baviti ronjenjem i kako si se osjećao u trenutku kada si otkrio svoje prvo arheološko nalazište pod morem?
Počeo sam roniti prije nego plivati, s otprilike četiri godine. Bio sam oduševljen morskim dnom i morskim životinjama. Prvo arheološko nalazište otkrio sam posve slučajno, nisam ni očekivao da će biti priznato od struke. Vidio sam ispod sebe, negdje na dva i pol metra, kamenjar, a na njemu komade cigle i amfora. Pozvao sam, kako nalaže i procedura, svog instruktora Vedrana Dorušića iz ronilačkog centra Foka, a on je rekao da ništa ne diram. Fotografirali smo nalazište i poslali gospođi Ireni Rossi u restauratorski zavod u Zadar, koja je potvrdila da je to moje nalazište i da sam ga prvi prijavio.
Možeš li podijeliti neku neočekivanu situaciju koju si doživio tijekom ronjenja?
Jednom smo tata i ja išli roniti na otok Maun, usidrili smo brod nedaleko od obale (otprilike 100 metara dalje) i postavili ronilačku bovu nedaleko od broda. Odjedanput smo čuli zvuk motora, a čovjek je gliserom prošao između naše ronilačke bove i broda. Da smo imali manje sreće, mogao nas je obojicu pregaziti... Ako ikad budete glisirali, držite se 300 metara dalje od obale i barem 100 metara dalje od ronilačkih bova.
Koja je najneobičnija stvar ili životinja koju si vidio pod morem? Jesi li ikad pronašao neki vrijedan predmet u moru?
Ima puno zanimljivih životinja koje sam vidio u moru: morske kornjače, morske krave (puževe), meduzu vrste "morska pluća" i još puno toga. Našao sam nekoliko lančića, prstenova i kovanica. Kad mi je bilo šest godina, u mjestu su tražili neki zlatni lančić koji je izgubio turist u akvaparku. Ja sam svojom malom ronilačkom maskom i malim perajama zaronio i odmah ga našao iako ga je već desetak ljudi tražilo prije mene. Najvrjednijim ipak smatram svoja arheološka nalazišta!
Kako tvoja obitelj i prijatelji reagiraju na tvoje velike uspjehe? Ispituju li te tvoji vršnjaci iz škole o tvojim postignućima i jesu li ona utjecala na tvoju popularnost?
Obitelj je, naravno, ponosna na mene. S tatom sam i naučio gotovo sve što znam o ronjenju. Vršnjaci su uglavnom začuđeni mojim otkrićima, ali ne ispituju me previše o tome. Iako, moram priznati, zbog toga sam postao popularniji u školi.
Koliko najduže možeš izdržati pod vodom i na kojoj si najvećoj dubini do sada ronio? Osjećaš li nekada strah kada prvi put roniš na nepoznatim mjestima?
Pod vodom mogu u prosjeku biti oko 2 minute. Uglavnom, kad ronim na dah, držim se blizu obale, a najveća dubina na dah mi je 20-ak metara. Ne bojim se urona niti novih terena, ali sam vrlo oprezan. Ronjenje je ekstremni sport. Pogotovo ako se ide na boce i na veće dubine jer tijelo nije naviklo na takav tlak. Treba zaroniti i biti neko vrijeme na određenoj dubini i prilagođavati se, pa onda zaranjati dublje.
Je li ronjenje “skup sport”? Zahtjeva li kvalitetna ronilačka oprema velike novčane izdatke?
Ronjenje na dah ne mora biti skup sport. Dovoljno je kupiti masku i peraje. Ronjenje s bocama je puno skuplje i zahtijeva kvalitetnu opremu.
Na koji ti način suradnja s ACI marinama pomaže u tvojim istraživanjima i postizanju ciljeva?
Iznimno sam sretan i zahvalan što me na mom istraživačkom putu prati najveći lanac marina na Mediteranu, ACI s kojim dijelim ljubav prema moru. ACI marine pružaju mi financijsku pomoć oko ronilačke opreme koju koristim. Kako svake godine narastem nekoliko centimetara, i u tijelu i u stopalima, tako moram i nabavljati novu opremu, što nije mali izdatak.
Što radiš kada nisi u školi ili u moru, imaš li neke druge hobije ili interese?
U slobodno vrijeme, kada nisam u moru s maskom i perajama, uglavnom izlazim van s prijateljima i igram igrice na kompjuteru. Ništa posebno, kao većina mojih vršnjaka.
Tko ti je najveći ronilački uzor?
Moj tata. S tatom sam naučio i roniti i plivati. Tata se bavi ronjenjem već 40 godina i zna sve tajne mora, ha-ha.
Koji je tvoj najveći životni san? Što želiš raditi u budućnosti – vidiš li se kao profesionalni ronilac, podvodni arheolog ili nešto treće?
Moj najveći san je vidjeti naše more čisto. Uživam u akcijama čišćenja mora i cilj mi je kao ambasador ACI marina organizirati puno akcija čišćenja našeg podmorja. Što se tiče posla, ne planiram se fokusirati na ronjenje ili arheologiju, već na svoju struku, strojarstvo.
Sadržaj nastao u suradnji s ACI marinama.