Osvajanjem zlatne medalje posljednjeg dana Europskog prvenstva u Montreuxu Zagrepčanka Iva Radoš stavila je zlatnu točku na “i” još jednog uspješnog nastupa hrvatskih tekvondaša na nekom velikom natjecanju. Doduše, nije bilo tako uspješno kao na zadnja dva EP-a u Manchesteru (2012.) i Bakuu (2014.), kada je osvojeno po šest medalja u sjajnijim kombinacijama, no i pet medalja i te kako je dobar učinak.
A krenulo je tako da je direktor reprezentacije Pero Josipović nakon prva dva dana izgledao jako zabrinuto zbog “samo” dvije bronce. Počelo je broncom trostruke uzastopne prvakinje Europe Lucije Zaninović, ali i bez medalje trostruke finalistice svjetskih prvenstava i braniteljice naslova Ane Zaninović.
Doduše, u ta dva dana vodstvo reprezentacije obradovao je medaljaški “revival” Martine Zubčić, uporne sportašice koja je nakon osam godina ponovno na postolju velikih natjecanja i to uz stalan radni odnos u Rimac Automobilima.
No, tek treći dan EP-a donio je osmjeh na direktorovu licu jer taj je dan najavljena bezbolna smjena naraštaja, a na postolje su se popeli jedna 18-godišnjakinja – Matea Jelić i jedan 20-godišnjak – Toni Kanaet. Jelić je svjetska juniorska prvakinja, a Kanaet je još od europskog kadetskog zlata (2009.) bio momak koji obećava, jer je prototip modernog te-kvon-do borca (visok 193 cm), no eksplodirao je tek sedam godina kasnije. Na obali, za njega očito inspirativnog, Ženevskog jezera.
I četvrti dan svjedočili smo dolasku novih šampiona, o onima koji će naslijediti legendarne sestre Zaninović (nastupi na Olimpijskim igrama u Riju mogli bi označiti kraj njihovih blistavih karijera) ili pak već (prerano) otišlu Marinu Sumić, trofejnu sportašicu s osobnošću kakva svakom timu može samo nedostajati.
Mladi dvojac iz Marjana
Sa samo 20 godina Iva Radoš postala je dvostruka seniorska europska prvakinja i prava je šteta što se, zbog svojih godina, prekasno uključila u skupljanje olimpijskih bodova. Skupljala ih je samo godinu i pol, a drugi su i po tri godine, pa je ostala za tri mjesta ispod olimpijske kvalifikacijske crte.
Radoš je proizvod sjajne genetike (tata Ivan osvajač je prve medalje za samostalnu Hrvatsku), ali i odličnog rada Ivice Klaića, trenera zagrebačkog Metalca, a Kanaet i Jelić članovi su najproduktivnijeg hrvatskog tekvondaškog kluba splitskog Marjana. Doduše, za Jelić se ne može reći da je proizvod iz radionice našeg najproduktivnijeg trenera Tonija Tomasa jer je tek pristigla iz matičnog Knina, ali je sada u klubu koji je pokazao da zna kako se kuju odličja. A to je potpuno amaterski klub koji stipendira čak 10 svojih sportaša i izdiže se od hvalevrijednih Jastreba, Metalca, Dubrave, Osvita...
Uspjeh uz Tonija Tomasa
Upravo je Marjan dao, od nekih osporavanog Tonija Tomasa, a otkako je on 2011. postao glavni trener reprezentacije, hrvatski tekvondaši osvojili su na velikim natjecanjima 24 medalje – 17 europskih, 6 svjetskih i 1 olimpijsku.
Bez obzira na afere s državnim nagradama koje su ih pratile i opoziciju koja je dosta snažno udarala s boka po vladavini prijašnjeg predsjednika prof. dr. Prota i njegovih suradnika, mora se priznati da je Hrvatski te-kvon-do savez produktivna sportska udruga, prava kovačnica medalja. A mogla bi biti još uspješnija ostvare li se svi razvojni planovi novog predsjednika Ante Nobila, uglednog odvjetnika i jednog od pionira te-kvon-doa na ovim prostorima.
Najtrofejniji je to savez olimpijskih sportova u sastavu Skupštine HOO-a po broju medalja s europskih i svjetskih prvenstava. Uostalom, tko se pak od olimpijskih sportova otkako je Hrvatska samostalna može pohvaliti sa 51 medaljom sa europskih prvenstava (13 zlata, 13 srebra i 25 bronci), ali i sa 19 medalja sa svjetskih prvenstava (2 zlata, 5 srebra i 12 bronci)?
Tekvondaši su se vraćali s odličjima s posljednjih dvaju OI što je za rukom pošlo samo atletičarima (Perković, Vlašić), ali ne i vaterpolistima i rukometašima, sportašima koji na svakim Igrama konkuriraju za odličje.