Tihi odlazak finog dečka zbog kojeg su jedni palili baklje, a drugi svijeće

U tjednu koji je iza nas gotovo nezapaženo je prošla jedna godišnjica, 15 godina je prošlo otkako je Niko Kranjčar sletio u Split i potpisao ugovor s Hajdukom nakon što je napustio Dinamo. Vrijeme doista leti, sjećamo se ludnice tih dana, kako u Zagrebu tako i u Splitu.

Naime, tih dana u Dinamu su, u godini u kojoj su plavi bili jako loši i završili su u doigravanju za ostanak u ligi, popularno nazvanoj ligi za bedake.

Zdravko Mamić najavio je rezanje plaća igračima, nije se to svidjelo Niki Kranjčaru, koji je tražio da čelništvo i sebi u tom slučaju smanji plaće. Ubrzo su pukle sve niti između mlađeg Kranjčara i Dinama i odjednom je bio – na prodaju. Sportski direktor Hajduka tada je bio Igor Štimac i odlučio je krenuti u akciju. Trebalo je skupiti milijun i pol eura, a uz to platiti i još 330.000 eura poreza.

Odlazak u Englesku

Novac je skupljen, ali Niko je još neko vrijeme dvojio jer imao je ponudu iz Moskve, ali tamo mu se nije išlo. I odlučio je krenuti na Poljud, doduše sudski procesi zbog odšteta i provizija još traju između udovice pokojnog menadžera Dine Pokrovca te Štimca i Kranjčara, ali na stranu taj dio priče, nek’ se time bave nadležne institucije.

Kada je objavljeno da Niko odlazi u Split, emocije su bile različite. U Zagrebu su se ispred Nikina stana palile svijeće, navijači su Dinama u Maksimiru protestirali, prevrnuli su i policijski automobil.

A u Splitu su se palile baklje u znak velike pobjede, uzeti Dinamu njegovo dijete i velikog dinamovca, njima je bio nevjerojatan trijumf. Nije bilo lako Niki krenuti u Split, ali doček je sve promijenio, uostalom i novinar Večernjeg lista tada je išao u zrakoplovu s Nikom, samo da bi naš list svjedočio tom gotovo nevjerojatnom događaju.

Ne zbiva se baš često da ikona Dinama prelazi u Hajduk, to je bilo nešto puno više nego kad su Vilson Đoni, Joško Jeličić i Mario Novaković išli u suprotnom smjeru, pa čak i više od onog dana kada je Štef Deverić iz Maksimira odlazio u Hajduk.

– Zahvaljujem na prekrasnom dočeku, sve me ovo iznenadilo i emocije su proradile. Hvala vam što ste me prihvatili, nadam se da ću se igrama odužiti navijačima, gradu i cijeloj regiji – rekao je Kranjčar nakon dolaska te potom s Hajdukom potpisao ugovor na tri i pol godine.

Nije ostao tako dugo, nakon godinu i pol dana otišao je u Portsmouth, Hajduku donio transfer od 4,5 milijuna eura. Sa splitskim klubom osvojio je naslov prvaka te 2005. godine, Hajduk od tada ne zna kako je to biti prvak Hrvatske. Doduše, osjetio je i pravi debakl s Hajdukom, blamažu protiv mađarskog Debrecena u kvalifikacijama za Ligu prvaka (0:5 u Splitu).

Zdravko Mamić nakon tog neuspjeha Dinama poslao je poruku:

– Ovo se dogodilo sad i više nikad, sljedećih deset godina Dinamo će biti prvak.

Mamić je svoju ‘kletvu’ ispunio, a prema Hajduku ona traje već 15 godina, smiješi se i 16. godina u kojoj Splićani mogu samo sanjati naslov prvaka. Niko Kranjčar i u danima slavlja s Hajdukom držao se svog stava, on je i u Splitu govorio da je dinamovac, isto govori i danas iako je morao otići iz svog kluba.

U Velikoj Britaniji igrao je nekoliko puta, za razne klubove, osim u Portsmouthu bio je u Tottenhamu, QPR-u i Glasgow Rangersima.

– Usprkos svim sumnjama zbog ritma tamošnjeg nogometa, fizikalija i sličnoga, u toj sam ligi ostavio traga i u svojim očima uspio. S Portsmouthom sam osvojio FA Cup, s Tottenhamom ušao u Ligu prvaka prvi put u povijesti kluba, s QPR-om ušao, nažalost i ispao iz Premiershipa.

Da sam otišao u Italiju ili Španjolsku, možda bi sve bilo drugačije. No, odlučio sam se za najtežu ligu na svijetu i uspio se izboriti za svoje mjesto u njoj – govorio je svojedobno Niko Kranjčar.

Istina, spočitavala mu se njegova građa, govorilo se da je debeo, čak su mu i igrači Dinama u nekim svojim slavljima nekorektno pjevali ‘svinjo debela’.

Rado ode u Split

Niko nikada nije bio posebno razgovorljiv, kada je iz Tottenhama otišao u kijevski Dinamo, potpisnik ovih redaka otišao je do njega i Ognjena Vukojevića u pripremni kamp u Austriji.

Iako su dečki rekli da ne dolazimo, da će biti prekasno, kad smo se javili iz predvorja hotela i rekli da smo došli, svukli su pidžame i odjenuli trenirke, spustili su se i popričali, nisu nas željeli ‘otkantati’ kad smo već prevalili takav put.

Nije Niko puno toga rekao, nije puno govorio ni kad su mu spočitavali da igra u reprezentaciji zato što mu je tata izbornik, on je uvijek bio umjeren. I danas će radije ostati po strani, nije čovjek za medije, ali narod ga je uvijek volio. A nije mu bilo lako, baš zbog prezimena Kranjčar, uvijek je bio u našem okruženju pod dodatnim pritiskom.

Uostalom, Ćiro Blažević stavio mu je oko ruke kapetansku vrpcu dok je još bio klinac. I možete si misliti kako mu je bilo igrati i za Hrvatsku u Maksimiru nakon odlaska iz Dinama, ali ipak su svojedobno navijači znali da je to profesionalizam i na kraju su mu i maksimirske tribine skandirale.

Zadnju utakmicu Niko je odigrao 31. siječnja 2018. godine u škotskom FA kupu za Rangerse. Nikad nije rekao da je gotovo, ali zapravo se maknuo od aktivnog nogometa. Uz njegovo ime na stranici transfermarkt ne piše da je “retired”, da se umirovio, nego stoji da je bez kluba.

Ne vjerujemo da će se aktivirati, u ljeto će proslaviti 36. rođendan. Bio je upisao trenersku akademiju, ne znamo koliko je daleko došao, ali po njegovim riječima, prije se neće baviti trenerskim poslom nego hoće. Možda sportski direktor jer i za to treba trenerska licencija. To je tek Niko odbacio rekavši na isteku prošle godine:

– Previše volim svoj život da bih bio u tome.

Danas živi obiteljskim životom, odigra koji teniski meč, tu i tamo mali nogomet, odaziva se na splitski turnir ‘Četiri kafića’ jer je humanitarnog karaktera.

– U Splitu se uvijek lijepo osjećam, turnir je humanitarnog karaktera i drago mi je doći na takav turnir. Ako možeš privući kojeg gledatelja više zbog toga što si nešto bio u nogometnom svijetu, nije se teško odazvati, dođeš sa zadovoljstvom svake godine – kazao je nakon posljednjeg turnira na kojem su gledatelji napunili puno dvoranu i mogli uživati jer Niko je i na tom parketu pokazao majstorije, dobio ovacije iako je uvijek bio i ostao dinamovac.

I kad su ga pitali prati li danas Hajduk, jednostavno kaže – ne! Ali prati nogometnu nam reprezentaciju, za koju je odigrao 81 utakmicu (uz 15 pogodaka), pratio je i uspjehe Dinama prvo u Europskoj ligi, pa onda i u Ligi prvaka.

No, uvijek će cijeniti ono što je doživio u Hajduku, i zato dolazi u Split kad ga zovu na spomenutu humanitarnu akciju.

– Kada sam igrao u Hajduku, doživio sam divne emocije koje su mi tada bile potrebne. Split i Hajduk pamtim samo po dobrome, tako će uvijek ostati – govorio je Niko. Gospodski, nema što.

Nikad nije volio puno govoriti. Mediji mu nisu omiljena hrana i to smo znali poštovati iako nam nerijetko nije bilo jasno zašto je tako šutljiv o sportskim, nogometnim temama u kojima je doista “doma”.

I njegov otac Cico Kranjčar slijedio je svog sina, s Cicom se moglo uvijek o svemu, ali najmanje o sinu. Pa i kada više nisu bili u navodnom “nepotizmu”, pa ni danas, Cico jako drži do privatnosti svog sina Nike i kćeri Lane.

Odlazak bez parade

Naravno da je svima bila tema razvod Nike Kranjčara od supruge Simone, s kojom je bio u vezi od 2004. godine, bili su zajedno u Engleskoj te se vjenčali 2008. godine, s kojom ima kćer.

No, život nosi svoje, svatko je krenuo svojim putem, Niko je potom svoj put našao s glumicom Zrinkom Cvitešić, no o svomu privatnom životu Niko je još zakopčaniji nego kad je o nogometu riječ i to mu pravo nitko ne može osporavati.

Nogometno, navijači Dinama uvijek će ostati podijeljeni, jedni će ga obožavati zbog njegova umijeća, zbog vječnog stava da je dinamovac kao i njegov otac, koji je također nekoliko puta morao niz maksimirske stube, zbog njegova nogometnog umijeća, virtuoznosti kakvih je sve manje jer je sve više u prvom plavu takozvana obvezna igra.

Niko je bio nogometni romantičar, ali i dečko, čovjek sa stavom. I to mu nekad zamjeraju, taj odlazak u Hajduk drže izdajom, a to nije bilo nikakva izdaja. Zbog svog stava morao je iz Dinama i otišao je tamo gdje su ga prigrlili i danas, 15 godina poslije, doista mu se to ne smije zamjerati.

Ne znamo hoćemo li ga ikad više vidjeti uz veliki nogometni travnjak, prije ne nego da po onome što znamo, ali da će Niko Kranjčar uvijek biti poseban i svoj, a ne “Cicin mali”, u to smo sigurni.

Iako bi ga bilo lijepo vidjeti u našem nogometu, s nekom svojom nogometnom idejom koju bi prenio na mlađe, sa zadovoljstvom ćemo se sjećati nekih njegovih izvedbi, pa i skandiranja kada mu je velika većina u Maksimiru oprostila Hajduk, to “Niko, Niko!” bio je poseban doživljaj kao što je i nama bio doživljaj godinama ga gledati.

Otišao je s nogometne scene vrlo tiho, nikakve parade, nikakve oproštajne utakmice, jednostavno je stao i krenuo svojim putem. I znamo, kad se sretnemo, razvući će lice u srdačan osmijeh koji malo podsjeća na osmijeh njegova tate Cice, gospodski se pozdraviti, pitati nas kako smo, ali teško ćemo dobiti više od toga.