Nimalo uzbudljiva Cvitanovićeva epopeja neporaženosti – niz blijedih i suhoparnih Dinamovih pobjeda koji je impresivno djelovao samo kao statistički podatak – okončana je protiv prvoga ozbiljnijeg suparnika.
I ilustrirao koliko je zapravo nerealna bila bodovna razlika između plavih i bijelih. Jedna samo solidna, istina taktički i trkački besprijekorna (na što je Kopić osobito ponosan), ali nevjerojatno bezopasna Hajdukova izvedba, bila je dovoljna za pobjedu u derbiju.
Koliko je splitska momčad bila napadački konkretna, otkriva podatak da je Hajduk uputio samo jedan udarac u okvir gola, i to onaj Ohandzin, kada su ga darivali Livaković i Lešković.
Ipak, Hajdukovoj srčanosti, odlučnosti, borbenoj gotovosti i pobjedničkom valu na kojem jaše otkad je Kopić preuzeo momčad treba iskreno zapljeskati. Nekada se igra bijelih u Maksimiru zvala “dan otvorenih vrata”, ali s “Kloppom” Kopićem ta je momčad poprimila sasvim drukčije obrise. Ti su dečki fascinantno uklopljeni, energični, čvrsti poput betona, i k tome nemaju izrazitu zvijezdu oko koje se sve vrti.
I taj briljantni, probuđeni, nezaustavljivi Ohandza samo je jedan kotačić tog savršeno podmazanog Kopićeva stroja. Samo jedna vrhunska Kamerunčeva reakcija, upornost u vrebanju pogreške Dinamove obrane, zasjenila je sve što je demonstrirao Soudani.
I ovaj derbi dokazao je da nema tog suca u Hrvatskoj koji ne može jezivo uprskati najveću utakmicu Hrvatske lige. Nemušti Pejin, lišen i zrnca osjećaja za igru i sudačkog talenta, onaj koji svojedobno nije imao hrabrosti isključiti Soudanija zbog očitog udaranja igrača Lokomotive, sada je oštetio obje momčadi.
Propustio je isključiti vratara Hajduka pa to kompenzirao poklonjenim 11-ercem Dinamu. I tako, izvedbe naših perjanica sa zviždaljkom, počevši od Pajača prošlog vikenda u Gradskom vrtu, pa nastavno s Pejinom u Maksimiru, nose zajednički nazivnik – ajme majko! Ili, zastrašujuća moć ponavljanja kolosalnih gafova.