Josip Broz Tito se zaljubio u Hajduk na Visu 1944. godine, a s većim je veseljem svoj pehar predavao Hajduku, s nešto manjim Dinamu. Volio je Hajduk, Dinamo mu je postao izrazito antipatičan 1971. Franjo Tuđman je klub iz Maksimirske 128. prigrabio kao igračku. Pa mu je mijenjao ime, pa je od njega napravio Crvenu zvezdu, za koju su navijali svi suci, a s veseljem je gledao kako vara Hajduk.
Iako je uvijek ponavljao da je Hajduk velik klub, da uz Croatiju mora opstati. Naravno, Tuđman je znao da među navijačima bijelih ima velik broj pristaša HDZ-a. Zlatko Canjuga će pak ostati upamćen kao čovjek koji je vratio Dinamovo ime, a prije toga je služio poglavaru i provodio sve to što je Croatia bila.
Bio je i jedan od pionira nečega čemu smo svjedočili u puno većem obliku 10 godina poslije. Jedna od većih malverzacija je bio Vidukin transfer u Celtic. Nešto prije Canjuge i Tuđmana, Nadan Vidošević je bio na čelu Hajduka, koji je igrao u Ligi prvaka. Sve je bilo divno i krasno dok nije bio napravljen završni račun. Nestali su milijuni, a klub se nikada više financijski nije uspio konsolidirati.
Za kraj sam ostavio Mamića, koji je danas u smislu derbija važnija figura i od Tita i od Tuđmana! Prema njemu se kroje nogometni zakoni, on odlučuje tko će na koju tribinu, odlučuje i tko će suditi, tko će igrati. Uza sve to, od nogometa i te kako dobro živi.
A narod? Gotovo četiri stotine tisuća ljudi je bez posla, svi oni koji su dugo plaćali da Dinamo i Hajduk uopće opstanu. Vi i vaši susjedi gladujete, krpate kraj s krajem i, kada kažete da ste navijač Dinama i Hajduka, onda ste huligani. Koji žive teško (govorim o većini), ali čestito!
Hvala drugo Titu jer da nebi njega danas bi se degbi igrao na nekoj njivi,22 godine hrvatske države a nemamo niti jedan domovinski stadion,nego se dičimo komunističkim i jugoslavenskim,zato hvala titu partiji radnom narodu jugoslavije i socijalističke hrvatske na poljudu,maksimiru i ostalim stadionima u današnjoj hrvatskoj,.