Sportski svijet nedavno je uznemirila vijest da je tvrdi iranski politički režim dao pogubiti jednog vrhunskog sportaša. A riječ je o hrvačkom prvaku države Navidu Afkariju, optuženom da je tijekom protuvladinih prosvjeda 2018. godine nožem ubio agenta u civilu. Afkari je to, navodno, priznao, a onda je preko članova svoje obitelji objavio da je to priznanje od njega iznuđeno mučenjem.
Neki žele da se Iran izbaci s OI
Kada je predsjednik MOO-a Thomas Bach zamolio da se to ne čini, iranske vlasti na to se nisu ni osvrnule. A kada je pogubljen, mnogi su iz svijeta sporta zatražili da se iranskim sportašima zabrani nastup na sljedećim Olimpijskim igrama, na što su iz MOO-a stigla nejasna odbijanja tog zahtjeva opravdavana činjenicom da “ovo pogubljenje nije imalo veze sa sportom”.
U tehničkom smislu i nije, no ono je samo slika i prilika načina na koji se Islamska Republika Iran odnosi prema neposlušnicima, to jest onima koji se ne slažu sa stavovima političko-vjerskog režima koji dominira ovom zemljom još iz vremena svrgavanja šaha Reze Pahlavija (1979.).
Da ne bi doživio istu sudbinu, novu je domovinu (Kanada) potražio i brončani hrvač s U-23 SP-a Navid Zanganeh. Nakon ranjavanja u prosvjedima i 15 dana provedenih u zatvorskoj bolnici, Zanganeh je dva dana po izlasku napustio zemlju. Prije njega emigrirao je (u Azerbajdžan) i osvajač hrvačke bronce iz Rija Saba Shariati.
Jedina svjetska sportska organizacija koja je zasad nešto poduzela protiv Irana jest Svjetski džudaški savez (IJF), koji je suspendirao iranski nacionalni savez zbog niza slučajeva zabrane nastupanja iranskim džudašima protiv izraelskih.
A najeklatantniji primjer bio je onaj Saieda Mollaeija, kojem je, kao aktualnom svjetskom prvaku, prošle godine na SP-u u Tokiju sugerirano da odustane od polufinala da se kojim slučajem, u finalu, ne bi morao boriti s Izraelcem Mukijem.
U tom trenutku Mollaei je to odbio pa se, iako je izgubio u polufinalu, odlučio ne vratiti u domovinu, nego je otputovao u Njemačku, u kojoj je dočekao mongolsko državljanstvo i pravo nastupa na OI.
Prije četvrtfinala protiv olimpijskog prvaka Halmuzajeva, Mollaeijeva trenera zvao je zamjenik ministra sporta, a prije polufinala s Belgijcem Casseom osobno ga je nazvao predsjednik Iranskog olimpijskog odbora informiravši ga da su agenti Nacionalne sigurnosti posjetili dom njegovih roditelja.
A oni su tako pokušavali ukoriti neposlušnog šampiona da krši zakon koji kaže da Iran ne priznaje postojanje Izraela pa se protiv njihovih sportaša Iranci ne smiju boriti. A od koje je to važnosti za ovu sekularnu diktaturu kazuje i nagrada koju je na OI 2004. dobio džudaš Miresmaeili nakon što je, namjerno, pao na vagi da se ne bi borio s Izraelcem. Za taj čin spomenuti je nagrađen sa 125.000 USD, jednako kao da je osvojio olimpijsko zlato.
Prebjeglo puno džudaša
A ovo su samo neki od primjera zašto su iranski sportaši počeli tražiti sreću negdje drugdje (upravo je puno džudaša prebjeglo) pa je to učinila i tekvondašica Kimia Alizadeh, prva žena koja je za Iran osvojila olimpijsku medalju, broncu, i to baš u borbi protiv tadašnje švedske, a današnje hrvatske reprezentativke Nikite Glasnović (57 kg).
– Jedna sam od milijuna potlačenih žena... U svojim patrijarhalnim i ženomrzačkim umovima uvijek su mislili da Kimia nema jezik. Dragi iranski narode, ne želim više sjediti za stolom licemjerja, laži i nepravde – poručila je Kimia nakon što je ove godine emigrirala u Njemačku.
Iran je napustio i nastupat će pod francuskom zastavom 17-godišnji Alireza Firouzja, jedna od najvećih šahovskih nada, svjetski brzopotezni doprvak koji se oglušio o naredbu iranskog ministarstva sporta koje je sa SP-a htjelo povući sve izraelske šahiste zbog nastupanja Izraelaca na tom natjecanju.