Nikada zapravo nije bilo dubljih općedruštvenih istraživanja o nogometu u Hrvatskoj, osim povremenih monografija i ponekog publicističkog pokušaja koji nisu ostavili dubljeg traga, do prošlogodišnjeg Svjetskog prvenstva u Rusiji i nedavnog obilježavanja 100. obljetnice Zagrebačkog nogometnog saveza.
Ta dva događaja kao da su promijenila odnos prema nečemu što nije ni znanost ni umjetnost nego igra, koja je dostigla planetarne razmjere, pa je počela zaokupljati i znanstvenike, no i novinare na drugi način od tradicionalnog sportskog novinarstva.
Početkom prošle godine, još prije Svjetskog prvenstva, objavljena je knjiga dr. Dražena Lalića (1960. Makarska), profesora na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, pod naslovom „Nogomet i politika“, na 400 stranica. Početkom ove godine dr. Davor Kovačić (1966. Zagreb), zaposlenik Instituta za povijest, objavio je knjigu: „Hrvatska, nogomet u doba cara, kralja, poglavnika i maršala“.
S obzirom na to da se u Institutu bavi istraživanjem Nezavisne Države Hrvatske, od 380 stranica gotovo 60 pripalo je nogometu na tom području za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Knjige su svakako posebnost i uvod u nešto čega dosad nije bilo i od čega su se poklonici nogometa uglavnom sklanjali, iako je međuodnos politike i nogometa bio neprestano u javnom optjecaju, možda i kao najprisutnija neformalna tema.
Prva je knjiga političko-sociološka, druga političko-povijesna rasprava i raščlamba svekolike hrvatske zbilje. O njima ću nešto više reći u nastavku teksta. Treća knjiga, nedavno objavljena, „100 zlatnih godina“, u povodu 100. obljetnice Zagrebačkog nogometnog saveza, nema političku i sociološku potku ni jakih naboja i kritičkih osvrta, ali to i nije bila namjera.
Ona je istodobno monografija, spomenica, povjesnica, podsjetnik i priručnik trajne vrijednosti na 500 stranica, sa 750 fotografija i više od tisuću imena. Široko su zahvaćena područja i teme, izvorno životne s podacima o utakmicama i rezultatima.
Tu čvrstu zbirku nadopunjuje 20 izvrsnih Samovojskinih eseja „od Hitreca do Modrića“ i smireni, gospodski, dubinski stil Vukine i Stipkovića. To je nešto najbolje što se u godini jubileja moglo dogoditi zagrebačkom nogometu i šire u pisanom smislu. Pisci knjige su iskusni novinari.
Od devetorice urednika i autora, petorica su bila večernjakovci tako što su u Večernjem listu počeli ili su bili djelatnici u cijeloj profesionalnoj karijeri ili su to bili djelomice (Samovojska urednik knjige, Vukelić izvršni urednik, Vukina, Capan i Rede). Ostali autori su Stipković, Tomašević, D. Dobrinić i Tironi. Urednik fotografije je Valai.
Knjige Lalića i Kovačića imaju drugu namjenu. U dugoj bitci za istinu o Dinamu ne bih mogao prihvatiti Kovačićevo prenošenje navoda iz jednog drugog izvora jer, mislim, prenošenje nevjerodostojnog navoda, bez obzira na znanstveni postupak prenošenja, ne pridonosi istini.
Tako Kovačić piše (prenosi) kako se, prema nekim mišljenjima, vodstvo Dinama, koje su činili moćni društveno-politički djelatnici, poput generala Ivana Šibla, držalo prepotentno i bahato i nije gradilo prijateljski odnos prema drugim sredinama, čak ni kada bi kao domaćin dočekivalo protivnike.
To mi sliči na onu tezu da su Dinamo tada vodili nesposobni purgeri kojima je bilo bitno trošiti vrijeme u Esplanadi i Kazališnoj kavani, da beogradski klubovi nisu imali prednost i ništa se nije događalo sve dok početkom 21. stoljeća nije došao Zdravko Mamić i sa svojom „naravi hajduka“ osvojio 14 naslova, 11 zaredom.
To bi mu vjerojatno uspjelo i u Jugoslaviji s obzirom na dobro razvijanje veza. Pa kad smo već kod toga, budimo do kraja iskreni: Dinamo su potkraj šezdesetih, kad su postignuti najveći uspjesi toga doba i izboreni inozemni suci, no naslova prvaka nije bilo, vodila dvojica Židova i trojica jakih aduta civilne i vojne službe sigurnosti: Ivan Šibl, Otto Hofmann, Jure Naglić, Mata Rajković i Dragutin Božić.
Dok nije politički pao, puno je pomagao i gradonačelnik Većeslav Holjevac. Ne vjerujem da su baš oni bili purgeri zečjeg srca. Bilo je samo jačih od njih.
Dosta polemike, kad bi se knjige čitale, mogao je izazvati Lalićev navod o Dinamu koji simpatiziraju „ustaše i domobrani odnosno njihovi potomci“.
Grb da je bio snažan razlog. Lalić piše kako čak i neki Dalmatinci, nostalgičari za NDH, još uvijek navijaju za Dinamo: ljudi svašta mijenjaju, ali ne i emocionalnu vezu s klubom!
Dinamo već dulje od sedam desetljeća u dijelu javnosti shvaćaju kao jedan od simbola naglašenog hrvatskog domoljublja. Postavke su neuobičajene i smjele, ali se navodi čine zgodnim povodom za raspravu.
Drug Tuđen kao i svaki put do sada pred svaku važnu utakmicu Dinama pljuje i blati sve u i oko Dinama.Ovog puta se ovaj jadnik toliko zapetljao da je to već žalosno ....