Naslov prvaka, nogometnih, nešto je na što su se u Zagrebu, a bome i u Splitu i Dalmaciji, već navikli. Jedan više-manje, ako neće ove godine, bit će sljedeće. Ili nakon nje... Ali će biti. Opet. Taj smo film već vidjeli. A Rijeka? Veliki nogometni klub, još veći grad, no čeka dugo, predugo. Iz godine u godinu. Iz desetljeća u desetljeće. I danas, napokon je tu. Na korak. Još nekoliko utakmica i “Bam!”. Prvaci! Zagrebački Dinamo, nogometni gigant, gleda Riječanima u leđa, i to s daleke udaljenosti, vjerojatno i predaleke... O.K., ostale su teoretske šanse, matematika, brojevi, šanse, ali realno, Riječani samo što prvi put nisu postali šampioni. Ovo je priča o ljudima koji za taj naslov žive. Ne o nogometašima, ne o trenerima, nego o Riječanima. Našim susjedima, klincima, bakama, zaljubljenim parovima. Ljudima kojima to znači više nego što možemo zamisliti. Čini se, i ne tako presudna stvar za život, ali njihova je priča sasvim drukčija. Priča je to u sedam slika.
Mi Riječani smo i preskromni
Slika 1. Trsat. Otac i sin. Tatu poznajete s TV-a, Davor Jurkotić (40), koji se proslavio serijalom “U zdrav mozak”. Komičar je, kad se o naslovu priča, posve ozbiljan.
– A ki zna ča će bit. Više ni u šta nismo sigurni. Tako razmišljamo mi Riječani. Volim ovaj grad, tu žive genijalni ljudi, različitih svjetonazora, kultura, ali stagniramo. U krizi smo. A kad razmislim, u posljednjih 27 godina, dakle od osamostaljenja, titula prvaka nogometaša Rijeke bit će prva stvar za Rijeku. Želim da moj sin Maks za dvadeset godina priča “S tatom sam išao na utakmice kad je Rijeka postala prvak”. Ljubav prema gradu, prema klubu, emocije lokalpatriotske, stvaraju se sad kad dječak ima šest godina – govori Jurkotić.
Maks ga prekida:
– Tata, ali napunit ću brzo sedam! Volim ići na utakmice, a najljepše je kad igraju Rijeka i Dinamo – govori šestogodišnji, uskoro sedmogodišnji dječak.
Zašto protiv Dinama?
– Jer je jako napeto! – dodaje mališan.
Tata nastavlja:
– Poklopilo se sve. Prvo, Matjaž Kek koji je odličan stručnjak. Drugo, stadion na Rujevici, pa Dinamo koji je u psihološkoj krizi. Ljudima je, čini mi se, dosta dominacije kluba iz Maksimira. Žele nešto novo. Imam osjećaj da cijela Hrvatska navija da Rijeka postane prvak. Eto... Ali, mi u titulu još ne vjerujemo, čekamo da se to dogodi. A do posljednje utakmice, krajem svibnja, još je puno vremena. Mi Riječani smo možda malo i preskromni, još ne vjerujemo da će se to dogoditi... Naše none i nonice, moja majka, one bi se toj tituli radovale. Da se napokon nešto lijepo dogodi za grad.
Je li se to moglo dogoditi i prije?
– Bio sam onoga 26. svibnja 1999. godine točno iza gola na Kantridi, za vrijeme utakmice Rijeka – Osijek. Radio sam tada na lokalnom radiju i točno se sjećam trenutka kada je linijski sudac podignuo zastavicu i proglasio gol Admira Hasančića u 89. minuti postignutim iz zaleđa, te je Rijeka izgubila prvenstvo. Da je Rijeka uspjela tog svibanjskog dana osvojiti titulu, bilo bi ih sigurno još. Tada je bila atmosfera, Kantrida je bila prepuna, kad sad vrtim film toga dana, to je bio pravi trenutak. Ali je prošao...
Slika 2. Svlačionica HNK Rijeke. Igrača i trenera nema, u “kabini” su samo reporter Večernjeg lista i oružar Rustem Gashi (53). Poznaje ga cijeli grad, dobri je duh kluba.
– Tu sam od 14. godine! A danas imam 53 – kaže Gashi.
– Inače sam vrtlar po struci, uređivao sam mnoge hotele i vile na Kvarneru, no u klubu nikad nisam prestao raditi. Pamtim mnoge detalje, živote igrača, ovdje su prolazile stotine nogometaša, o svima sam se ja brinuo... Ma tko će im znati broja. I radit ću ovaj posao dok god mogu. I po cijele dane sam ovdje, nije mi ništa problem, od 8.30 do 22 ako treba! A znaš što mi je najteže? Kad neki igrač ode iz kluba. Zbližim se s tim dečkima, brinem se da sve imaju. Srećom, s mnogima sam ostao u kontaktu, čujem se s Radomirom Đalovićem, Dumitruom Mituom, pa i s Fredijem Bobičem. Ma ja sam spreman na sve kako bih podigao atmosferu. Kad smo bili na pripremama u Kranjskoj Gori popeo sam se na Planicu. U Portugalu, na pripremama u siječnju, okupao sam se u Atlantskom oceanu. Ma samo da je štos! Skrivao sam se čak i u kutije u svlačionici u kojima nosimo opremu, pa iz njih iskakao. Sve da se dečki osjećaju dobro.
A trener Matjaž Kek?
– Sjajan je! Nisam vidio takvog profesionalca. Ma i da mu je Maradona u svlačionici, da njega trenira, ne bi imao popusta – dodaje Gashi.
Oružar je kojem na utakmicama cijeli stadion zna skandirati “Gashi, Gashi!”
– Javim se navijačima, što ću – govori skromno.
Ali ponosno.
Slika 3. Kuća na Rujevici u ulici Blažićevo čiji je balkon iznad istočne tribine. Nismo Damira i Deni zatekli kod kuće, ali u klubu su nam ispričali o prvim susjedima.
– Na svakoj utakmici, lako je to vidjeti i na TV-u, oni na balkon objese ogromnu zastavu, veličine možda i garsonijere, otprilike 30 kvadrata. Iako mogu gledati utakmice sa svoga balkona, godinama su pretplatnici, imali su pretplatu i kad smo bili na Kantridi. Dakle, umjesto da sjede kod kuće, oni odu među navijače. A što je još zanimljivije, jednom prilikom bili su na balkonu i gledali trening. Trener Kek im je mahnuo aludirajući da je trening zatvoren za javnost, pa oni više ne izlaze na balkon kad je trening! Pazi, ne izlaze na vlastiti balkon da ne bi smetali momčadi!
Gledala sve utakmice od ‘81.
Slika 4. Milica Alavanja (55), gospođa s najdužim radnim stažem u HNK Rijeci, za koju navijači kažu da je, zapravo, prvo ime kluba. Ona drži mnoge konce u rukama, i u teškim i u veselim vremenima. I ne odustaje...
– U klubu sam od 1982., dakle punih 35 godina! I otad sam gledala sve utakmice Rijeke kod kuće i u gostima. Baš sve! Prije mene bila je najstarija Zdenka Stavar, ona je bila u klubu pune 42 godine, nedavno je otišla u mirovinu, a dobila je Rijekin dres s brojem 42. Dolazi i danas.
Jeste li što drugo radili u životu?
– Ne! To mi je jedini posao koji sam radila, a sad mi je 55 godina. Rad u sportu nije kao rad u nekoj firmi. Ovdje postaneš ovisan! Pa mi smo žene koje kod kuće imamo sportski paket, sve sportske kanale! Kad dođem s posla kući, opet na TV-u gledam utakmice. Zapravo, klub mi je dom, a kući idem samo prespavati – kaže tajnica Milica.
Klub su mali ljudi, ne uprave
U razgovor se uključuje i Sandra Nešić (46) koja radi s njom u klubu.
– Suprug i dva sina velika su mi podrška, znaju što mi znači Rijeka, broj jedan u srcu. Ja sam mama koja prati sve utakmice. Klub nam je zaista drugi dom! Ne da nam se ni ići kući. Rad u Rijeci je harmoničan, svaki je dan drukčiji. Ja se brinem o protokolu, VIP gostima, navijačima i našim članovima. Trenutačno imamo 5720 članova, a zanimljivo je da ovdje svi slavimo rođendane. Svaki mjesec organiziramo članovima proslave rođendana, pa i predsjednik kluba Damir Mišković bio je u grupi s navijačima koji su u travnju slavili rođendan. Jedemo tortu, slavimo s igračima, idemo u obilazak stadiona... Titula? Euforija je, svi živimo za to, ali pričekajmo još.
Uza smijeh, tajnica Milica dodaje:
– Čuj, toliko sam utakmica gledala da bih mogla upisati trenersku školu!
Slika 4. Centar Rijeke, nedaleko od Korza. Navijački kafić u kojem se okuplja Armada. I danas se prepričava njihov pothvat koji je oduševio zemlju, odlazak navijača trajektom iz Rijeke u Split na derbi. To je zaista bilo neuobičajeno.
– Što će se dogoditi ako Rijeka osvoji naslov? Bit će dvije milje (2000., nap. a.) novih tetovaža! Čak mislim da nisam ni pretjerao. Grb Rijeke će mnogi navijači staviti na ruku, leđa ili nogu, i to je ono što će zauvijek ostati – govori jedan od navijača, no ne otkriva ime.
– Armada nema vođu. Čak ni na papiru, nemamo predsjednika ni dopredsjednika. Svi smo kao jedan, sami protiv svih. Ako igrači zaista osvoje naslov, nadamo se da će grad konačno izići iz letargije. Uostalom, ostali smo još samo mi. Rock je propao, nema ni punka, navijači su jedina preživjela subkultura, jedini preostali živući simbol grada. A klub nisu uprave, već mali ljudi poput Milice ili Gaše – govori potežući pivo iz boce pa poentira:
– Moraš znati, spomen-ploča na Kantridi za dečke koji su poginuli braneći Hrvatsku važnija nam je od naslova, ona nam više vrijedi.
Naslov prvaka mogao bi se poklopiti s obljetnicom Armade?
– Armada slavi 30 godina 9. svibnja. To bi bio najljepši dar. Pazi, nitko od naših sugrađana, starih 60 ili 70 godina, nije osjetio kakva je to slast biti prvak. Naslov bi ujedinio i stare i mlade, ljudima je dosta politike i učmalosti. Želimo da i naši navijači osjete kako je živjeti poput navijača Dinama ili Hajduka. .. Na kraju, Armadi je cilj povratak na našu Kantridu. Smatramo da je Rujevica ipak samo zamjenski stadion. Čeka se da politika donese odluku.
Slika 5. Kolekcionar Daniel Hunjadi (40). Trener Rijeke Matjaž Kek na svakoj utakmici ima istu kapu. Mijenja je tek svake sezone.
– A ne... Jedna Kekova kapa je kod mene. Napravio je presedan, u polusezoni mi ju je dao i rekao: “Čuj, potpisat ću ti se tek kad dođem k tebi, da vidim što sve imaš u tom kućnom muzeju” – govori Hunjadi, poznat i kao Dado Armada.
– Počeo sam kao klinac. Sa starim novinama. Izrezivao sam sve, imao sam možda 14-15 godina, što je o klubu pisalo u Novom listu, Sportskim novostima, Vjesniku... Imam članke o Rijeci od 1958. godine. Mogao bih otvoriti pravi muzej, i to ne mali. Čak je planom i predviđen na novom stadionu na Kantridi. Možda bi bio i najveći klupski muzej u široj regiji. Najdraži mi je dres Rijeke iz 1963. godine. I kopačke iz 50-ih. Imam 170 dresova, ali ne dresova koje sam kupio u nekom sportskom dućanu ili naručio preko e-Baya. Ne, nego je svih 170 dresova s utakmica Rijeke! Evo ti za ilustraciju. Najveća pobjeda koju mi pamtimo, uz onu nad madridskim Realom 1984. godine, ona je nad Stuttgartom 2013., imam rukavice i kopačke Ivana Vargića, kopačke Mate Maleša i dres Leona Benka u kojem je zabio gol. I da, tu Kekovu kapu., karte za autobus za Kantridu iz pedesetih... Ma ima toga da mi sve i ne stane u stan. Ali, ne gledam to kao materijalnu vrijednost, što sam s time mogao ili nisam. To je moja ljubav prema klubu, prema gradu...
Koliko je trener Kek bio presudan u ovom uspjehu, u trenutku kada je Rijeka napravila domaći nogometni “presedan” te stoji na vrhu tablice. I s njega se ne namjerava maknuti?
– Ma on je faca! One man band! Rijeka bez Keka nas ne zanima. Ostavio bih ga, da sam šef, na klupi do kraja života. I kad mu ide, i kad ne ide. Kad slušaš Keka ili čitaš intervjue, to je kao da mu netko piše odgovore. Bez mržnje, bez loše riječi, a itekako je ovdje prolazio kroz oluje. On je u HNK Rijeka i mama i tata... Ali, evo, i šef omladinske škole Edo Flego bio je igrač, jedan od nas, iz Armade. Poklopilo se puno toga. Od sjajnog trenera nadalje. Pazi, pa klub ima mali proračun, naši najbolji igrači došli su bez odštete i ne igraju za milijune. Znaju dobro što rade... Na utakmice sam vodio i kćer. Imam još jednu, ali je još premalena. Ići će i ona. Pa i ime je dobila po rijeci koja teče Rijekom – kaže Dado.
Hrvoje Štrok je miljenik
A najdraži igrač?
– Hrvoje Štrok, svakako! Dečko iz zagrebačkih Gajnica obožavao je Rijeku. I danas igra, za mene, on je bio fakin, a iako ništa nije osvojio, klub je obožavao. Rado ga se sjećamo...
Slika 6. Prvi kapetan Kvarnera, iz kojeg je nastala Rijeka, Sergio Legan, prošlog je ljeta, točno na svoj 90. rođendan, kazao:
– Nema ti straha za mene, ne želim umrijeti dok Rijeka ne osvoji naslov!
Lani u siječnju, društvo iz kluba bilo je na još jednom rođendanu – stotom gospođe Marije Miculinić, koja je tada rekla:
– Uvijek sam išla na Kantridu, i bila tužna kad bi Rijeka izgubila.
Rijeka danas ne gubi utakmice, juri prema naslovu prvaka.
Slika 7. Riječki Korzo. Centar grada. Kiša pada. Nebo iznad Kvarnera je tmurno. Gužva je, svi nekamo jure, gore-dolje. Dan kao i svaki. Probija se ipak sunce. Gore, na Rujevici, vidi se tračak svjetla. Nešto se gore, na brdu, zaista događa. Čekaju strpljivo Riječani, nema euforije, ni sami ne vjeruju da je došao trenutak koji su generacije čekale. Istina, nogomet je, ali ovdje je ta titula prerasla sportske okvire. Za nju, eto, mnogi ovdje žive.
– Ma samo jednom da budemo prvaci, i ne trebamo nikad više...
Firza fiume!