Svi koji iole prate nogomet znaju da su klubovi poput Real Madrida, Bayerna, Manchester Uniteda, Barcelone i Liverpoola među najtrofejnijima u svijetu. To nekako spada pod osnovno znanje nogometa. Vođeni tom logikom, mnogi bi pretpostavili da su dugovječni nogometni velikani poput Cristiana Ronalda, Lionela Messija, Thierryja Henryja, Zinedinea Zidanea, Raula i sličnih na samom vrhu ljestvice. No, osim argentinskog čarobnjaka nijedna od spomenutih nogometnih ikona nema svoje mjesto među deset individualaca s najviše trofeja. Cristiano Ronaldo, primjerice, ima jedan trofej manje od desetoplasiranog s ove ljestvice.
Neki od igrača s ove ljestvice mogli bi vas iznenaditi, neke možda i očekivano vidite ovdje, a za neke od njih možda čak niste ni čuli. Valja naglasiti, u ovoj se ljestvici broje samo momčadski trofeji (klupski i reprezentativni) u službenim natjecanjima, nikakvi trofeji s Audi i International kupova. Također, ova ljestvica ne podrazumijeva individualne trofeje budući da bi onda bilo jako teško odrediti koje nagrade ulaze među kriterije, a koje ne, budući da svaki klub i svaka liga u današnja vremena dijele individualne nagrade na mjesečnoj, pa čak i na tjednoj bazi. Još jedan od važnih kriterija za ovu ljestvicu je, također, osvajanje barem jednog ligaškog naslova u jednoj od 20 najjačih liga svijeta. Čisto da ne bismo imali nekog s 45 naslova prvaka lige u, primjerice, Svetom Tomi i Principu ili Belizeu, bez ikakve uvrede tim državama...
10. Kenny Dalglish (Škotska; Celtic, Liverpool) - 29 trofeja
Prije nego što je u posljednje dvije sezone Andy Robertson postao jedan od najboljih nogometaša svijeta, Škotska je godinama vapila za velikom zvijezdom poput Dalglisha. Riječ je o najboljem strijelcu (30) i čovjeku s najviše nastupa (102) u povijesti te reprezentacije. Ipak, Dalglish nijedan od svojih 29 trofeja nije osvojio s nacionalnom vrstom. Seniorsku karijeru je započeo u Celticu u kojem je u osam sezona (od 1969. do 1977.) osvojio po četiri naslova prvaka u škotskoj Premier ligi i Kupu te jedan naslov u Liga kupu. Odlične igre zavrijedile su mu transfer u tada dominantni Liverpool gdje se afirmirao kao jedan od najboljih napadača, ali i nogometaša na prelasku iz sedamdesetih u osamdesete godine prošlog stoljeća. Za 13 godina u Liverpoolu Dalglish je osvojio čak šest naslova u engleskom prvenstvu, pet naslova u tadašnjem Charity Shieldu (domaći superkup) te jedan naslov prvaka FA kupa. Osim toga, imao je velike uspjehe i u Europi, osvojivši tri naslova prvaka Europskog kupa (današnja Liga prvaka) te jedan Europski superkup. Iako se ne broji u ovoj ljestvici, valja dodati da je osvojio i 13 trofeja kao trener, od toga i onaj povijesti naslov Premiershipa s Blackburnom.
9. Vitor Baia (Portugal; Porto, Barcelona) - 30 trofeja
Čovjek koji je dva puta bio proglašen najboljim nogometašem Portugala ('89. i '91.) te jednom najboljim golmanom svijeta u klupskoj konkurenciji ('04.) veliku je većinu svoje karijere proveo u Portu, gdje je postao klupska legenda i gdje trenutno radi kao ambasador. Baia je u svojem prvom mandatu među vratnicama u Portu osvojio 11 trofeja, od čega najviše u prvenstvu, njih pet. Nevjerojatna pouzdanost na vratima donijela mu je transfer u veliku Barcelonu, gdje je u dvije sezone uspio osvojiti pet pehara (2 kupa, 1 liga, 1 superkup i 1 Uefa kup). Nije očekivao da će pri povratku u Porto ostvariti svoj najveći uspjeh karijere. Naime, pri povratku u svoj voljeni klub u svoju je vitrinu dodao 14 novih trofeja, od čega su one dvije nevjerojatne sezone pod Joseom Mourinhom u kojim je godinu za godinu Porto došao do naslova Uefa kupa pa zatim do šokantnog naslova Lige prvaka. Baia je tako službeno najtrofejniji Portugalac u povijesti.
8. Zlatan Ibrahimović (Švedska; Malmö, Ajax, Juventus, Inter, Barcelona, Milan, PSG, Man. United, LA Galaxy) - 31 trofej
Najbolji strijelac u povijesti švedske reprezentacije (62 gola) je tijekom svoje karijere, koja je za knjige i dokumentarce, igrao za devet klubova, a u šest je osvajao trofeje. Stroj za samopouzdanje je svoj prvi trofej osvojio u Ajaxu sad već davne 2002. godine, a 18 godina kasnije još je uvijek megazvijezda nogometa, iako u posljednje tri godine karijere nije vidio trofej. S nizozemskom momčadi je čovjek s hrvatskim i bosanskim porijeklom osvojio pet trofeja, da bi prešao u Juventus u kojem je osvojio dva naslova prvaka Serie A, no poništena su mu zbog skandala Calciopoli. Dakle, ukupno bi imao 33 trofeja. Nakon stare dame Ibra je osvajao trofeje u Interu (5), Barceloni (5), Milanu (2), da bi od 2012. do 2016. vodio Paris Saint-Germain do čak 12 trofeja. Posljednje proslave naslova imao je u Manchester Unitedu s kojim je osvojio po jedan superkup i FA kup te Europsku ligu. Zanimljivo, Ibra nikad nije osvojio naslov Lige prvaka, nekako ga je uvijek zaobilazila.
7. Maxwell (Brazil; Cruzeiro, Ajax, Empoli, Inter, Barcelona, PSG) - 33 trofeja
Pomoćnik sportskog direktora PSG-a je jedan od najpodcjenjenijih braniča u povijesti svjetskog nogometa. Maxwell i u svojim najboljim danima karijere nije dobivao dovoljno pažnje, a gotovo nitko ga ne spominje u razgovorima za najbolje momčadi svih vremena. Osvajao je trofeje u svih pet država u kojima je igrao, počevši s Cruzeirom s kojim je osvojio Kup Brazila 2000. godine. Zatim je osvajao trofeje u Nizozemskoj s Ajaxom (4), u Italiji s Interom (5), u Španjolskoj s Barcelonom (9), no najviše ih je, kao i njegov gotovo pa vječni suigrač Ibrahimović, osvojio u Francuskoj u dresu katarskog Paris Saint-Germaina, i to dva više nego Šveđanin - 14. Mnogi će reći da je Maxwell imao sreće što je bio u sjajnim momčadima u njihovim zlatnim periodima, no valjani kontraargument je taj da je upravo Brazilac pridonio tim zlatnim periodima.
6. Gerard Pique (Španjolska; Manchester United, Barcelona) - 34 trofeja
Ponajbolji branič ove generacije je jedan od samo četiri nogometaša s uzastopnim naslovima Lige prvaka u dresu dva različita kluba (uz Eto'oa, Desaillyja i Sousu). Podsjetimo, Pique je svoju seniorsku karijeru počeo u Manchester Unitedu kod Alexa Fergusona gdje je isprva dobivao minutažu na kapaljku. U sezoni 2007./08. je konačno dobio dovoljno minuta da bi konkurirao za trofeje, pa je te sezone osvojio Community Shield, Premiership i Ligu prvaka, da bi otišao u Barcelonu kod Pepa Guardiole i odmah postao jedan od najboljih braniča svijeta. U 12 godina u dresu svoje Blaugrane čovjek koji je poznat i kao Shakirin suprug je osvojio čak 28 trofeja, od toga najviše (8) u Primeri, a najvažnije - tri u Ligi prvaka. Pique je zasad prvi čovjek s ovog popisa koji ima trofej i s reprezentacijom, tri puta je sa Španjolskom osjetio slast pobjednika - dva puta na Euru i jednom na Mundijalu.
5. Ryan Giggs (Wales; Manchester United) - 34 trofeja
Iako ima isti broj trofeja kao i Pique, sadašnji izbornik Walesa dobio je prednost pred Kataloncem jer je sva 34 pehara u rukama osjetio kao igrač jednog kluba, pa dobiva dodatne bodove za lojalnost. Uz sve te silne uspjehe, treba dodati da jedan od najpoznatijih ovisnika o seksu u 24 godine profesionalne karijere (točnije, 963 utakmice) nikad nije dobio crveni karton, i to je dodatni plus. Najviše je Giggs pod Fergijem, naravno, osvajao naslove prvaka Premiershipa, njih čak 13. Od preostalog 21 trofeja Giggs ih je 16 osvojio na nacionalnoj razini (FA kup, Liga kup, Community Shield), dok je pet došlo na europskoj, odnosno međunarodnoj razini.
4. Lionel Messi (Argentina; Barcelona) - 35 trofeja
Kad bismo u ljestvicu uključivali individualne nagrade, nitko mu osim Cristiana Ronalda ne bi bio ni blizu. Zbrojimo li sve nagrade koje imaju neki prestiž, Messi ih je osvojio 103 tijekom svoje 16-godišnje seniorske karijere. Ne treba ni govoriti koliko je to zastrašujuća brojka, ali o tome nekom drugom prilikom u nekoj drugoj ljestvici. Argentinski Mozart je cijelu seniorsku karijeru, naravno, proveo u redovima Barcelone koju je, većinom na svojim leđima, odveo do deset naslova u Primeri, šest u Kupu kralja, osam u Superkupu, četiri u Ligi prvaka, tri u Uefinom Superkupu te isto toliko na Svjetskim klupskim prvenstvima. Iako je već famozna priča da veliki Messi nema trofeja s Argentinom, u seniorskoj konkurenciji mu se pridodaje naslov pobjednika na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. godine, budući da su u momčadima smjela igrati tri igrača starija od 23 godine pa je to službeno seniorski turnir.
3. Oleksandr Šovkovskij (Ukrajina; Dinamo Kijev) - 36 trofeja
Vjerojatno je riječ o najvećem iznenađenju ove ljestvice. Najbolji ukrajinski vratar u povijesti nije žario i palio europskom scenom (osim kod šokantnog izbacivanja Real Madrida iz Lige prvaka 1999. godine), ali je bio nevjerojatno pouzdan, dugovječan i uspješan u svojoj zemlji. Između Dinamovih vratnica stajao je 23 godine, a za to vrijeme kijevski klub je osvojio čak 14 naslova prvaka ukrajinske lige, 12 naslova u Kupu, šest naslova u Superkupu te četiri naslova u CIS kupu (službeni kup država bivšeg SSSR-a kojeg je Fifa organizirala od 1993. do 2011.). Uz sve to, proglašen je drugim najboljim nogometašem u povijesti Ukrajine, iza Andrija Ševčenka kojem je trenutno pomoćnik na klupi ukrajinske reprezentacije.
2. Andrés Iniesta (Španjolska; Barcelona, Vissel Kobe) - 38 trofeja
"Moja nogometna filozofija? Jednostavno - primi loptu, dodaj ju, ponudi se", govorio je oduvijek Iniesta svima koji su vjerovali da postoji neka posebna magija u njegovoj igri. Jedan od najboljih veznih igrača u povijesti nogometa vjerojatno je najbolji igrač "tiki-take" koja je vladala nogometnim svijetom u jeku Barcelonine dominacije (2008. - 2015.). Uz Xavija Hernandeza na svojoj strani, nevjerojatnog Messija ispred sebe te najpodcjenjenijeg destruktora u današnjem nogometu Sergija Busquetsa, već ionako čarobnom Iniesti je bilo puno lakše. Mnogi tvrde da je Iniesta ostao u Messijevoj sjeni, ali evo, zbog uspjeha s reprezentacijom ga je uspio nadmašiti po trofejima. S Barcelonom je uzeo 33 trofeja, s reprezentacijom tri te s novim klubom Vissel Kobejem dva - Kup i Superkup. No, postoji još jedan njegov bivši suigrač koji ga je za dlaku nadmašio.
1. Dani Alves (Brazil; Bahia, Sevilla, Barcelona, Juventus, PSG, Sao Paulo) - 41 trofej
"Dobri luđak", kako voli nazivati sam sebe je najtrofejniji igrač u povijesti nogometa i trenutno jedina osoba koja u svojoj riznici ukupno ima više od 40 zlatnih medalja. Čovjek čija karijera još traje (ima 36 godina i još "gasa u rezervoaru") vratio se u svoj rodni Brazil nakon što je doslovno poharao Europu. Revolucionarno ofenzivni desni bek, ali i najčešći asistent Messijevih pogodaka europski put je počeo u Sevilli s kojom je osvojio pet trofeja, a od toga najvažnije dva naslova pobjednika Uefa kupa. Čim je došao u Barcelonu 2008. godine prometnuo se u neizostavnog igrača. Svake sezone je u Barci proglašen najboljim desnim bekom svijeta, a u osam godina u Kataloniji osvojio je čak 23 trofeja, pazite, 2.8 po sezoni. Žetvu je nastavio u Juventusu (dva trofeja u jednoj sezoni) i PSG-u (šest trofeja u dvije sezone), a sad čeka i na trofej u Sao Paulu. Dakako, Alves ima uspjeha i s reprezentacijom s kojom nema naslov svjetskog prvaka, ali ima dvije Copa Americe i dva naslova u Kupu konfederacija. Može li ga itko stići?