Toni Dalić ima 26 godina, a u nogometnom klubu Varaždin već tri i pol godine obnaša funkciju direktora kluba. I to vrlo uspješno. Ne voli se javno eksponirati, pa je široj javnosti nepoznato da je Toni ustvari sin hrvatskog izbornika Zlatka Dalića.
U Nogometnom klubu Varaždin već tri i pol godine obnaša funkciju direktora kluba. Sin našeg srebrnog izbornika Zlatka vješto se snalazi u nogometnim polemikama koje smo vodili više od sat vremena. Prošli smo dosta tema, a krenuli od najaktualnije.
Koliko je Varaždin blizu, ili daleko, od prvoligaškog statusa?
– Lani smo bili blizu, a i činilo se da nam plasman u Prvu ligu ne bi bio toliko težak s obzirom na ambicije i igrački kadar ostalih klubova. Možda je i dobro što nismo ušli tada jer smo dobili vrijeme da uredimo klub koji je zadnjih godina bio devastiran. Svatko tko je nešto vrijedio, otišao je. Trebalo je vratiti našu djecu. To je ono čemu smo se posvetili. Nikada se u povijesti Varaždina nije dogodilo da imamo tri omladinske kategorije u Prvoj ligi. Prije tri-četiri godine nitko u tom klubu nije vidio perspektivu. U zadnje tri godine sve se promijenilo. Sada imamo 15 klinaca na stipendijama, 11 trenera na plaći. To su sve igračke ikone HNL-a poput Dine Kresingera, Nikole Šafarića, Miljenka Mumleka... Klinci od njih mogu učiti – kaže Dalić mlađi.
Kako nogometna publika u Varaždinu reagira na vaš projekt?
– Nogomet je nedostajao Varaždinu. Prije tri i pol godine, kada je Varaždin bio u trećoj ligi, na tribinama nije bilo 50 ljudi. Tada se dogodio investicijski preokret. Politika je da dovodimo igrače koje je taj klub izgradio kao igrače, poput Darija Jerteca, Leona Benka, Dina Kresingera... Ideja je bila senzibilizirati javnost da se publika vrati. Najlakše nam je bilo preko menadžerskih agencija dovesti strance, no ništa ne bismo dobili. Ljudi u Varaždinu žele gledati lokalne dečke.
Imate li financijsku konstrukciju za dugoročnu stabilnost kluba?
– Varaždin stoji odlično. Prošla godina nam je pokrivena, kao i ova. Imamo 44 čovjeka na plaći. Treba nam oko 350 tisuća kuna mjesečno samo za hladni pogon i borbu za vrh. Ti troškovi će u Prvoj HNL biti veći. Nadamo se da će nam tada biti lakše bude li grad shvatio što donosi ta priča. Od sponzora, gledatelja, televizije... Plaće su danas redovite. Nismo se htjeli zalijetati s ugovorima da se ne prekalkuliramo kao mnogi drugi klubovi. Ne želimo nikomu ništa obećati što ne možemo i ispuniti.
>> Zlatko Dalić sudjelovao na korizmenoj tribini u dominikanskom samostanu
Kakav odnos imate s lokalnim vlastima?
– Odnos je dobar, no uvijek može biti i bolji. Neki klubovi pola proračuna dobivaju od grada. Mi ne dobijemo ni deset posto. A novac gradu može se vraćati porezom, prirezom i doprinosima. Organiziramo utakmice, poput Dinama i Rijeke, mladih reprezentacija. Grad financira dosta klubova, odbojku, rukomet, bejzbol..., no nema previše razumijevanja za nogomet, a iz te sredine je i izbornik svjetskih doprvaka. Moj otac stalno ističe da je ponosni Varaždinac. Nogomet je posebna dimenzija. Potvrđuje to i činjenica da je na utakmici osmine finala Kupa protiv Rijeke bilo 3500 gledatelja. Toliko ljudi zajedno okupe svi ostali sportovi u Varaždinu. Sada upravljamo stadionom, dosad je njime upravljao Grad. S obzirom na broj objekata kojima Grad upravlja, stadion mu nije bio među prioritetima, no sada smo pokrenuli niz akcija da poboljšamo uvjete našoj djeci koja na tom stadionu provode gotovo pola dana.
'Sine, nisi za to'
Kako ste vi krenuli u nogometnu priču?
– Kada sam bio u osnovnoj školi, otac me doslovce potjerao iz Varteksa. Rekao mi je: ‘Sine, nisi ti za to. Primi se škole i informatike, nije za svakoga nogomet...’ Igrao sam lijevo krilo, no talenta nisam imao. Te očeve rečenice bile su za mene šok. On je tada bio sportski direktor kluba. U novinama je tada izišao tekst s naslovom: ‘I svog sina potjerao sam iz Varteksa’. Meni se srušio svijet. Kasnije sam tajno, da tata ne zna, trenirao u lokalnom niželigašu. Govorio sam mu da se idem s prijateljima igrati na livadi, a išao sam na utakmice. Kada sam došao na fakultet u Zagreb, prestao sam sanjati o nogometnoj karijeri. Tada sam počeo raditi i za Microsoft, a potom i za Acer. Danas sam svjestan da mi je napravio najveću uslugu. Daleko od toga da nije “cool” biti Luka Modrić, ali našao sam se u ovom poslu koji radim.
Vratimo se Varaždinu...
– Prije tri i pol godine, kada je bio u Emiratima, otac je pozvao prijatelje i legende varaždinskog nogometa poput Branka Ivankovića, Dražena Ladića, predsjednika Stjepana Cveka, Davora Vugrinca, Marijana Mrmića... Rekao je: “Da nije bilo tog kluba, ne bi bilo ni mene. Taj klub i grad omogućili su mojoj obitelji da ovako živimo.”. Da nije bilo pokojnoga gospodina Herjavca, ne bi bilo ni takve karijere mog oca, jer mu je tada, kao “strancu” u Varaždinu, dao mjesto sportskog direktora. Na kraju, ne bi bilo ni mog oca s reprezentacijom na SP-u. Otac mi je rekao da radim dok se on ne vrati u Varaždin. Nije mu u planu da bude trener do 70. ili 80. godine. Još nekoliko godina, dok ne ostvari trenerske ambicije. Želi imati nešto kada se vrati, uživati među svojim ljudima u svom gradu. Tako je počela priča.
>> Pogledajte galeriju s dočeka vatrenih
Tko je operativno još u klubu?
– Gospodin Cvek i ja. Naravno, tu su i dvije Marine. Jedna je teta iz vešeraja, a druga vodi računovodstvo. Kada nikoga nije bilo u klubu, te dvije gospođe su ga držale na životu i radile bez plaće jer im je bilo žao da se ugasi.
Svjetlo na kraju tunela...
Što želite napraviti od NK Varaždina?
– Želimo mu vratiti status ikone Prve HNL. Prioritet je omladinska škola iz koje ćemo izvlačiti igrače. Talenata je uvijek bilo, a sada su se počeli vraćati u klub jer vide svjetlo na kraju tunela. To je rani početak povratka kluba na staze stare slave. Varteks je, do Dinama ove godine, bio zadnji klub koji je prezimio u Europi. Sretni smo kada dođe dvije-tri tisuće ljudi na stadion. To nas motivira.
Kolika je perspektiva momčadi ako se izbori Prva liga?
– Svi mladi igrači u Varaždinu vide odličnu sredinu za razvoj jer je grad mali i nema previše izazova izvan nogometa. Tu nema nikakvih menadžerskih planova. Nema toga da netko mora igrati zato što je nečiji. Kod nas igra samo onaj tko to zaslužuje. Otac zna što znači trenerska sloboda i do toga ćemo držati. Pojačanja će sigurno biti.
Koji ćete koncept škole slijediti?
– Način rada u klubu kroz povijest je bio odličan. Uvijek su tu stasavali sjajni igrači poput Mumleka, Jerteca, Pokrivača, Vugrinca... Varaždin mora biti filter za najbolje igrače. Već sada smo konkurentni najjačim klubovima, unatoč razlici u ulaganjima.
Što je ključno za funkcioniranje kluba?
– Moraš imati podršku lokalne zajednice. Svi drugi sportovi su važni, no nogomet je posebna dimenzija. Zato jer okuplja najviše ljudi, navijača... Nakon ljeta i SP-a puno je djece počelo trenirati nogomet, kao što taj trend slijedi kada rukometaši osvajaju medalje. Ljudi sada pričaju sve više o nogometu, to je sjajna stvar. O tome smo prije nekoliko godina samo sanjali. Nama i po najvećoj kiši dođe tisuću ljudi na stadion. Najvažnije je da su tu čista posla. Mi volontiramo u klubu, svaka naša kuna je evidentirana i odluke se donose zajednički.
>> Evo po kojim uzorima bi vatreni mogli dobiti novi stadion
Koju ste školu završili?
– Tri godine informatike na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu i dvije godine digitalnog marketinga. Tu se vidim i u budućnosti, naravno i u poslovima upravljanja u nogometnom klubu.
Želim svojim putem
Dobro, neki bi vam rekli – lako vama, pa vi ste sin Zlatka Dalića.
– Svjestan sam da moram raditi i usavršavati se cijelo vrijeme. Želim ići svojim putem i prije svega sam Toni Dalić. Naravno, sin sam Zlatka Dalića, ali ne samo sin Zlatka Dalića. Moj je otac iz Livna otišao u svijet, u Emirate, u pustinjski pijesak, boriti se da bi obitelji osigurao egzistenciju. Njegova mi je borba uvijek inspiracija i vodilja. Tako smo i odgajani. Ne mogu i ne želim pobjeći od oca, mogu se njime samo ponositi. On je i u Aziji imao rezultate. Tri godine zaredom prolazio je skupine azijske Lige prvaka i dolazio do polufinala pa na kraju i do finala Azijske lige prvaka. Kako ne bih bio ponosan nakon uspjeha na SP-u. Na osnovi rezultata u informatici zaslužio sam izravni upis na fakultet. S 13 godina radio sam web-stranice za NK Varteks, uz najposjećeniji tadašnji klupski forum. Većinu stvari želim napraviti bez ičije pomoći jer si želim dokazati da mogu.
Možda vam je stav oblikovalo i to što vas je otac “otjerao” iz nogometa?
– I to je odigralo ulogu. Naravno da se i njemu želim dokazati. Valjda je to normalno. Nitko ne želi živjeti u očevoj sjeni pa ni ja. Kao dijete nisam s prijateljima želio raditi nepodopštine i zvoniti po kućama da me netko ne bi prepoznao i rekao ocu. Pa tko će me kao klinca prepoznati?
Je li Zlatko Dalić bio strog otac?
– Gotovo sve prepuštao je mami. Danas imam 10-12 rokovnika u kojima je, još u igračkoj dobi, bilježio svaki trening i svaku vježbu. On je uvijek bio svoj. Zbog toga što često zbog posla nije bio kod kuće, majka bi odradila većinu posla, a on joj je bio pripomoć. Ali nije bilo ni potrebe za očevim intervencijama jer ni brat ni ja nismo radili nepodopštine. Žao mi je jedino što se mama, zato što je bila posvećena samo nama, možda nije mogla više profesionalno ostvariti u ekonomiji.
>> Trebaju li očevi, baš kao Zidane, gurati sinove u prvu momčad?
Je li teško slijediti životne postulate Zlatka Dalića?
– Tata pokušava prenijeti na mene svoje sustave vrijednosti. On je uvijek bio borac za pravdu, takav sam i ja, barem imam dojam. Često mi kaže da tako ne mogu, a ja mu odgovorim: “Tata, ti si to shvatio s 40-50 godina, ja to moram shvatiti ranije.” On živi život ponizno, i mene je tako učio: “Budi pošten prema svima, a gledaj i cijeni sebe. Radi sve po svojoj intuiciji jer će ti kasnije biti žao ako je nisi poslušao. Budi svoj čovjek.” Bio je u puno situacija u Emiratima u kojima je postupao po svome, iako su ljudi iz kluba, redom šeici, mislili drukčije. Radio je to i po cijenu otkaza. “Bar znaš da si život živio po svome”, tako on razmišlja. A to je i moja vizija života. Danas mogu imati ne znam što sve, a sutra ništa. “Svi smo mi isti i nikada se ne izdiži iznad drugih. Treba živjeti skromno, jer ima puno ljudi kojima je teže nego tebi, zato se ne smiješ izdizati”, često mi kaže.
Kako je vaš otac uspio postići uspjeh s reprezentacijom?
– Poštenim pristupom. Nije gledao sebe, već uspjeh reprezentacije. Puno mu je pomogao život u arapskom svijetu. Zato što je bio dobar psiholog, postigao je rezultat i u tom okruženju. Stvorio je koheziju, a momčad mu je to vratila. Tijekom SP-a nismo razgovarali o nogometu. Nazvao bi i pitao: “Bok, što ima? Puše li vjetar u Novalji? Jeste li bacili smeće, jeste li očistili ono...”. Ako on sam ne počne pričati o nogometu, ne pitam ga... To mu je trebalo da se opusti i da se makne od tog pritiska. Kada se vratio u Novalju, nosio je smeće, prao, čistio...
Koliko je očeva popularnost promijenila život cijeloj obitelji?
Ljudi će te iskoristiti
– Jako puno. Dobivali smo dnevno po nekoliko molbi i ponuda za snimanje, fotografiranje, intervjue, reportaže... Sve smo odbijali. Nismo zaslužili da mu “otimamo” fokus. Bratu su s Instagrama portali skidali fotografije pa je zatvorio profil... Kad nisi s njim, nitko te ne zna, ali kada si s njim drukčije je. Uvijek sam pokušavao to izbjeći jer sam želio graditi svoj put. Moji gejmeri su mi zamjerili što im nisam rekao tko mi je otac. Pa u Papayi, gdje sam puštao glazbu kao DJ, godinu dana nitko nije znao da sam Dalićev sin.
Posao DJ-a vam je hobi.
>> Pogledajte vrijednost hrvatskih reprezentativaca
– Kao što neki ljudi rekreativno igraju nogomet, tako ja puštam glazbu. To mi je zanimljivo. Zabaviti ljude da zaborave na probleme, ja zaboravim na svoje životne probleme...
Kako je moguće da sin jednog od najpopularnijih izbornika na svijetu ima problema?
– (Smijeh) Uvijek je sve moguće. Svatko ima nekakvih problema, mogu to biti ljubavni problemi, ovakvi, onakvi... zanimljivi ste nekome kao izbornikov sin, ljudi vas žele iskoristiti...
Je li mu se životni stil promijenio nakon finala SP-a?
– Ni najmanje. I dalje se družim s istim ljudima koje znam od djetinjstva. Ne živim glamurozni život na visokoj nozi. Ne zanimaju me VIP tretmani ni trošenje novca. Živim bez pompe. Ne želim da me ljudi vole zato što sam sin uspješnog izbornika, već zbog onoga što ja jesam. Želim ostati ponizan i skroman kao što su me roditelji odgojili. Mi nikada nismo bili obitelj koja je težila materijalnom. Nitko ne priča o tome kako je bilo prije sedam-osam godina kada je otac otišao u Saudijsku Arabiju, bez znanja jezika, s ljudima koje nije poznavao. Htio je samo bratu i meni omogućiti da možemo studirati u Zagrebu. Ne zanimaju nas bijesni automobili, luksuzni restorani, skupa vina... Moj je otac za sve morao krvavo raditi i zato imamo takav stav. Nažalost, u Hrvatskoj se dovoljno ne cijene rad i uspjeh. Tek kada vani uspijete, priznaju vam.
Razmišljate li i vi o odlasku iz Hrvatske?
– Oduvijek mi je želja bila pokušati se ostvariti u arapskom svijetu, Abu Dhabi, Dubai, Emirati... Možda jednom i odem tamo i zaposlim se u nekoj dobroj tvrtki. No, sada smo složili priču u Hrvatskoj i ne želim nikamo otići.
Zovete li često oca za savjet?
– U početku sam ga zvao često i uvijek bi me savjetovao, no nakon nekog vremena počeo mi je govoriti: “Nemoj me stalno zvati jer ti ja ionako ne mogu puno pomoći. Pokušaj raditi po svome, nije važno ako što pogrešno napraviš, izvući ćeš pouku. Moraš sam donositi odluke i graditi svoj život” – kazao je Toni Dalić.
Sve je to dio božijeg plana , skromnost i samozatajnost momka potvrda je kako se samo zericu koristi ocem jer da nijje tak on bi to naplačival na svakom koraku !!!!!