Prije nego što smo se s njim susreli, o Toniju Kukoču (52) razgovarali smo s nekoliko stanovnika Chicaga pa tako i s izvjesnim Edom Stachonom, “bell captainom” u hotelu Marriot u kojem smo se našli s hrvatskom legendom Bullsa.
– Toni nije zaboravljen. Štoviše, tko god da je tada pratio Bullse, a ja sam bio u svojim 20-tim, itekako dobro zna koliko je on bio važan dio šampionske momčadi koja je osvojila četvrti, peti i šesti naslov NBA prvaka.
>> Pogledajte i razgovor s Kukočem u Chicagu
Poslije Eda, razgovarali smo i s Jacobom Stascom, financijskim analitičarem koji je u Kukočevo igračko vrijeme bio tinejdžer. On je pak uvjeren u sljedeće:
– Da je Toni bio član nekog drugog NBA kluba, a ne suigrač Jordana i Pippena, on bi zacijelo bio All-Star igrač. Vižljast u prodoru, odlučan šuter, atletičan i vrlo nesebičan, igrač iznimnog pregleda igre.
Ni jedan od spomenute gospode nije znao što Toni Kukoč radi danas. Štoviše, kažu da za njega nisu čuli od njegovih igračkih dana. No njegovo igračko nasljeđe vrlo dobro poznaju pa tako o njemu zna i prodavatelj logističkih usluga Filip Lišnić, podrijetlom Hrvat.
– Kada je Kukoč 1993. došao igrati za Bullse, hrvatska zajednica u Chicagu bila je oduševljena. On je za nas bio živuća legenda, a do njegova dolaska nitko ovdje u Americi nije znao za nas. Tek su Goran Ivanišević i naši NBA košarkaši počeli širiti glas o agresiji na Hrvatsku. Tih godina Amerikanci su počeli govoriti o Hrvatskoj.
A koliko Hrvata živi u području Chicaga?
– Računajući drugu generaciju, ja bih rekao više od stotinu tisuća, od kojih je njih 20 do 30 tisuća aktivno, a to su oni koji idu u hrvatsku crkvu, u naše kulturne centre, koji dolaze na utakmice nogometnog kluba, koji su članovi folklora, koji dolaze na koncerte hrvatskih pjevača.
A na jednom takvom, onome Petra Graše, pojavio se i Toni Kukoč.
– I ja sam bio na tom koncertu i vidio da je Toni doživio ovacije kada ga je Grašo najavio. No, bio bi on primijećen i bez te najave.
Savjetnik predsjednika
Inače, Toni Kukoč već četvrt stoljeća živi u svom Highland Parku (sat vožnje od Chicaga) prilično mirnim i povučenim životom. Doduše, otkako je postao posebni savjetnik predsjednika kluba Michaela Reinsdorfa, dolazi na svaku utakmicu Bullsa.
– S Michaelom gledam i komentiram svaku domaću utakmicu, a jednom mjesečno nađemo se i na sastanku na kojem mu iznesem svoja zapažanja.
Michaelov otac Jerry Reinsdorf još uvijek je gazda kluba, ali je košarkaški klub prepustio na upravljanje sinu. No upravo je tata Jerry dao zeleno svjetlo da se prije 30 godina draftira jedan Hrvat. No, iako je draftiran 1990., Kukoč je član Chicago Bullsa postao tek 1993., nakon dvije godine provedene u talijanskom Benettonu.
– Mi smo u reprezentaciji razgovarali među sobom i znalo se da krajem tih 80-tih da Portland hoće Dražena, San Antonio Paspalja, Lakersi Divca, Boston Rađu, Chicago mene. S Bullsima sam bio u kontaktu i prije tog drafta i oni su tražili da im jamčim da ću doći. No, kako sam se ja još dvoumio, oni me nisu izabrali u prvoj rundi. Njihov izbor u prvoj rundi bio je Corie Blount, a ja sam bio njihov prvi izbor u drugoj rundi. Tek kada sam proveo dvije godine u Benettonu, odlučio sam da je došlo vrijeme.
Kako je na kraju donio odluku?
– Između 1988. i 1993. osvojio sam sve. I s matičnim klubom i s reprezentacijom. I tada sam osjetio potrebu za novim dokazivanjem i rekao sam sebi “idem probati u NBA”. Shvatio sam da dolazim u redove trostrukog prvaka, u momčad koja ima izgleda osvojiti još naslova.
No, po njegovu dolasku sve se stubokom promijenilo i Michael Jordan odlučio je prestati igrati košarku.
– Kazao je tada da je zasićen, da više ne trenira sa žarom, a kap koja je prelila čašu bilo je ubojstvo njegova oca. Ta objava dogodila se baš na dan kada sam ja došao u Bullse. Sjedio sam s igračima koje sam taj trenutak upoznao i oni plaču, a i meni je došlo pa sam zaplakao. Koliko god mi nije bilo drago čuti da neću igrati s najvećim košarkašem tog vremena, meni je to na kraju koristilo u smislu da sam dobio više minuta nego što je bilo planirano. Više sam igrao poziciju koju sam igrao u Europi, a to je trojka, nego kada se on vratio.
Što se dogodilo s Kukočem dvije godine poslije kada je Jordan objavio svoj “come back”.
– Ja sam se premještao s pozicije na poziciju. Kada bi se Harper umorio, mijenjao bih ga na jedinici, ulazio sam umjesto Pippena na trojci ili pak Rodmana na četvorci, pa čak i umjesto Longleyja na petici. Igrao sam sve pozicije i to je bilo fizički vrlo zahtjevno. Posebice kada bi me stavili da čuvam fizički moćne igrače poput Malonea i Oakleyja.
Kako je izgledao Jordanov povratak? Je li tada bilo suza radosnica?
– Za nas to čak i nije bilo toliko iznenađenje koliko za javnost. Naime, i dok je bio izvan košarke, Jordan bi tu i tamo svratio na trening kod nas, recimo jednom mjesečno, i trener Phil Jackson dopustio bi mu da trenira s nama. Jednog dana, kada sam došao na trening i ušao u svlačionicu, primijetio sam na desetke tenisica uz Jordanovo mjesto. Svima je bilo jasno da nije Michael donio toliko tenisica za jedan trening. Kada je to postalo bjelodano, nismo o tome smjeli govoriti sve dok on to službeno ne objavi, a on je poslao faks s porukom “I am back”. Da ne bi nastalo ludilo oko našeg leta u Indianapolis, on na svoju povratničku utakmicu nije putovao s nama nego privatnim zrakoplovom.
Kako je bilo igrati rame uz rame s košarkaškim božanstvom?
– Svi oni koji vole i prate košarku u Jordanu su vidjeli nešto što nikad nisu vidjeli ni prije ni poslije. Ja sam sretan što sam svjedočio onome što je izvodio na treningu, a to je znalo biti i mnogo bolje od onoga na parketu. S Michaelom nije bilo lako igrati jer, ako ga ide šut, njega ne zanima što si ti sam i on će pet napada rješavati sam, no zato moraš biti spreman za onaj šesti napad kada će ti dodati loptu i ako je ne šutneš, onda je nećeš dugo dobiti. No, između igranja protiv njega i s njim, biram ovo drugo jer je on jamčio uspjeh. Jednom je izjavio, ako treba, da će umrijeti na terenu, ali da će suparnik u tom slučaju umrijeti prije njega. On bi napravio sve što se može napraviti da bi utakmicu dobio. Ne vjerujem da je bilo tko fizički i mentalno bio spremniji no što je on.
Je li se Toni, kao suigrač “njegova veličanstva”, bojao pogreške?
– Nije bilo straha jer Jordan je bio lokomotiva koja je vukla sve nas ostale, a naše je bilo da budemo dio momčadi i da se trudimo da nitko od nas ne bude slaba karika.
Lokomotiva i to turbo snage bio je i nedavno stradali Kobe Bryant kojeg će Kuki pamtiti i po ovakvim detaljima:
– Na dan utakmice mojih Bullsa protiv Lakersa, koja se igrala u 19 sati, došao sam u dvoranu oko 4.45 i zatekao Bryanta kako šutira. Iako mu je to bila posljednja sezona, iako je imao slomljena dva prsta šake pa su bili bandažirani, on je šutirao. Kad sam ga pitao što mu ovo treba kada Lakersi ionako više ne mogu u doigravanje, on mi je odgovorio: “Da ja ne radim ovo što sam radio cijeli život i što me dovelo do ovoga gdje sam sada, imao bih osjećaj da varam samog sebe, suigrače, košarku.” Ljudi ne vide stvari koje igrače čine pobjednicima, jer kada bi vidjeli kako treniraju i što sve rade, 99 posto ljudi reklo bi da oni to ne mogu, da nisu toliko mentalno jaki, da ne mogu svaku večer ići leći u devet i ustati u šest, da nemaju volje ići na terapije kada ih boli koljeno, da i ne pomišljaju na trening kada imaju fibru... A baš su to osobne pobjede koje igrače na kraju čine posebnima. I zato sam sretan što sam imao uz sebe Jordana kao primjer, ali i sve one trenere koji su me tjerali na vrijedan rad, kao što su Trninić, Grdović, Slavnić, Ćosić, Maljković, Pavličević...
A kako je Phil Jackson, jedanaesterostruki trenerski prvak NBA lige, utjecao na splitskog Pink Panthera?
– On je tip trenera koji je htio dobro upoznati svakog igrača pojedinačno. Htio je znati što nas zanima u životu, kako se “palimo”, nastojao je ući u našu psihu da bi znao kako da nas tretira. Igračima prve i druge godine znao je dati kontrolni ispit o poznavanju našeg napada i obrane i, ako ne biste odgovorili točno na svih deset pitanja, niste imali izgleda igrati. Da bi nas poticao na razmišljanje, znao nam je dati knjigu po svojem izboru, a sa mnom se, po mojem dolasku, našalio davši mi neki strip s vrlo malo slova. Bilo je to moje prvo putovanje s Bullsima pa, kada sam ga pitao što je to, rekao je: “Nisam siguran koliko dobro govoriš i čitaš engleski pa sam ti dao ovo.” Sljedeće godine dao mi je roman “Na Drini ćuprija”, ali tek nakon što je i sam pročitao tu knjigu. Iznenadio se kada sam mu rekao da sam ja tu knjigu već pročitao jer nam je to u školi bila obvezna lektira.
Jordan je najbolji primjer neograničenih ovlasti koje imaju NBA zvijezde, najbolji igrači neke momčadi.
– U Europi su ih imali Dražen, Sabonis, Galis, pa i moja malenkost, no to nije nešto što ti je programirano ili dano, nego što si ti morao zaslužiti. Poštovanje trenera i suigrača nikome ne bi bilo darovano na lijepe oči. NBA zvijezde vole se poistovjetiti s jednim klubom pa zato Ewing nikad nije htio otići iz New Yorka, Olajuwon iz Houstona, Malone iz Ute, Miller iz Indiane i tako redom. Sada je stvar malo drukčija. Danas se mnogo više zarađuje pa se u jednom trenutku igrači dogovore da se nađu u jednoj momčadi ne bi li osvojili naslov kao što je to bio slučaj s LeBronom, Wadeom i Boshom u dresu Miamija.
Jordan je poštovao Kukoča, no svojim najboljim suigračima – a 13 je godina igrao u NBA ligi, i to u četiri kluba – Toni je proglasio Scottieja Pippena i Dennisa Rodmana.
– Da ja biram suigrače, najprije bih izabrao njih. Oni toliko pomognu u obrani, sve naprave nesebično za tebe kao suigrača i ti se uz njih dvojicu mnogo bolje osjećaš. To su bili istinski timski igrači. A posebice mi je pomagao Pippen, suigrač koji te nikad neće ostaviti na cjedilu. Upravo mi je on najviše pomogao.
Zar nije Toni s Pippenom imao i jednu neugodnu epizodu, onu kada se Scottie ozbiljno naljutio nakon što je trener Jackson u utakmici doigravanja protiv Knicksa odlučio da šut za pobjedu uzme Kukoč, a ne on? Sat je pokazivao samo 1,8 sekundi do isteka prvog produžetka, Jackson se odlučio za Kukoča, a uvrijeđeni Pippen zatražio je da ne bude u igri.
– Te sezone tri sam puta pogodio šut za pobjedu, protiv Milwaukeeja, Indiane i Orlanda, pa je treneru bilo logično da nacrta akciju za mene. Tim više što je u toj istoj utakmici baš Pippen promašio nekoliko važnih napada. Dakako, nije se Pippen naljutio na mene, nego na trenera i poslije toga u našem odnosu nije ništa bilo sporno.
No upravo je Pippen, s Jordanom, bio taj koji je tijekom utakmice Dream Teama i Hrvatske Kukoču htio pokazati što ga čeka po dolasku u NBA ligu.
– Tek puno godina poslije, u nekom ESPN-ovu dokumentarcu, ja sam doznao za priču da su se oni svađali oko toga tko će me čuvati. Između sebe su govorili da može bilo tko zabiti, ali ne i Kukoč. Jordan, Pippen, Drexler, Magic, svi oni trudili su se da ja ne izgledam dobro na terenu i htjeli su mi pokazati da još trebam puno kruha pojesti da bih postao NBA igrač. To je bilo u našoj prvoj utakmici pa sam za finale bio spremniji u smislu toga kako će oni ići na mene.
Kukoču se sin Marin rodio upravo tijekom olimpijskog košarkaškog turnira u Barceloni.
– Supruga Renata rodila je tijekom Olimpijskih igara i ja u normalnim okolnostima nisam trebao ni biti u reprezentaciji. No u pitanju je bila promidžba Hrvatske kao mlade i neovisne države, a igranje olimpijskog finala u tom smislu bio je pun pogodak.
Nikad, kaže nam Toni, nije zažalio što nije dospio u neku slabiju momčad i postao standardni All-Star. A njegov tadašnji agent Herb Rudoy na tu je temu svojedobno za ESPN kazao:
– Da je Tonija draftirala neka momčad poput Phoenixa, danas bismo govorili o 207 centimetara visokom razigravaču i standardnom All-Star igraču. No premda iznimno talentiran, on je prihvatio svoju ulogu u Bullsima u kojima je bio u sjeni Jordana, Pippena i Rodmana.
Na sve to Kukoč običava reći:
– Nikad mi zbog toga nije bilo žao jer, da nije bilo tako, vjerojatno nikad ne bih imao tri prstena NBA prvaka. Da sam otišao u Clipperse, koji su tada bili loši, možda bih se i ja postavio kao glavni igrač. S druge strane, ja sam došao u momčad koja je tri godine zaredom bila NBA prvak i koja je imala poštovanje cijelog svijeta i ja sam s tim bio zadovoljan.
No je li to NBA zadovoljstvo bilo mnogo manje kada je postao sredstvo trgovine i doživio tri “tradea”.
– To je poslovna strana NBA košarke, a ja moram priznati da je meni bilo strašno teško otići iz Chicaga. No sada, kada gledam na tu razmjenu s Philadelphijom, vidim da je imalo smisla jer ja sam bio već u 30-ima, suigrači su bili dečki u 20-ima, a razmišljanje novog trenera Tima Floyda bilo je toliko drukčije od njegova prethodnika. Samo zato što se nisam slagao s nekim njegovim postavkama koje su bile na rubu koledž-košarke, rekao je šefovima kluba da ja nisam “coachable”, da ga ne slušam.
U Sixersima se, među veteranima, dobro snašao, no tu je bio predmet igračko-poslovne nelogičnosti.
– Igrali smo odlično i imali izgleda da osvojimo naslov da nije došlo do razmjene s Atlantom, a Philadelphia je “trejdala” centre Ratliffa i Mohameda te mene za već starog Mutomba. To mi nije imalo nikakvog smisla pa se ne čudim da su Sixersi glatko izgubili finale od Lakersa.
Poslije jedne godine u Hawksima Kukoč je završio u Chicagu obližnjem Milwaukeeju, gdje je i završio igračku karijeru.
Strastveni golfer
– Igrao sam tamo četiri godine i to mi je jako odgovaralo jer sam bio na 50-60 minuta od svoje kuće do dvorane. Bilo je to brže nego što bih došao do dvorane u Chicagu, do koje mi je trebalo i po sat i pol. Obitelj je bila sa mnom u Philadelphiji i Atlanti, a djeca su se u istu školu vratila tek s mojim preseljenjem u redove Bucksa. Srećom, nismo tada prodali kuću pa u njoj i danas živimo.
Kako to da je kao Dalmatinac odlučio živjeti u hladnom Chicagu, a ne u nekom toplijem gradu?
– Da se mene pitalo, ja bih otišao, no djeca su se vezala za školu i školske prijatelje pa sam, zapravo, više od pola života proveo u Chicagu. Naša djeca Marin i Stela sada su odrasli i zaposleni ljudi. Stela ima 23 godine i radi kao profesorica u jednoj školi za djecu s posebnim potrebama, a završit će psihologiju. Marin je 27-godišnjak koji radi kao programer, a supruga radi u jednoj dekoraterskoj trgovini. Ja bih u Splitu možda i mogao provesti četiri-pet mjeseci, ako bi Bullsi ispadali iz doigravanja, no ne želim biti pet mjeseci odvojen od djece.
Poznato je da je Kukoč strastveni golfer pa je i u tom kontekstu za njega šteta što ne živi u toplijim krajevima.
– Od sredine travnja pa nadalje gotovo svaki dan igram golf.
A u tome je čak i bolji od Michaela Jordana, što sugeriraju i njihovi hendikepi, odnosno rejtinzi koji su u golfu to bolji što je brojka manja.
– Moj hendikep je nula, a njegov između tri i pet. Mogu reći da sam mrvicu bolji. Često smo igrali zajedno, on bi često izabrao mene za partnera.
Da je u vrijeme izbora sporta bio na raskrižju između košarke i golfa, koji bi sport izabrao?
– S 207 centimetara ne bih mogao igrati golf tako uspješno kao košarku. U tom kontekstu volio bih biti visok 195 centimetara, to je idealna visina za golfera jer, kada ja sa svojih 207 cm gledam lopticu, ona izgleda kao “franja” (op. a. pikula) i meni je nju mnogo teže dobro pogoditi nego nekome tko ima 180 centimetara. Golf nije fizički, ali mentalno je iznimno zahtjevan sport, posebice za nekoga tko nema čelične živce. U košarci možete, ako spojite nekoliko stvari, nakon mjesec i pol šutirati sjajno, a u golfu ti se može dogoditi da danas izvodiš što god te volja, ali i da dođeš sutradan i da ti ta palica izgleda kao da je nikad nisi držao u ruci.
Imao je Toni i uspjeha u golfu.
– Da, bio sam čak i seniorski prvak Hrvatske, no za Hrvatsku nisam nastupao.
I on ne može shvatiti da hrvatski Jadran već nije poznata golferska destinacija.
– U posljednjih deset godina jedna smo od popularnijih turističkih destinacija, a ne nalazi se interesa da Dubrovnik, Split, Zadar, Šibenik, Istra imaju golfske terene kojima bi se produljila turistička sezona. Pogledajte samo primjer Portugala, čija obala nije ni približno lijepa kao naša, no oni su napravili 20-ak golferskih terena i postali najbolja destinacija u Europi koju pohode svi golferi s europskog sjevera. Ta priča o zagađenju prirode koja ide uz golf ne stoji. Po toj priči Chicago danas ne bi ni postojao jer u njegovoj okolici ima sto golfskih terena – zaključio je proslavljeni sportaš koji još strpljivo čeka svoje uvrštenje u Košarkašku kuću slavnih.
A s kim god smo o tome razgovarali, svi nam govore da to uopće nije upitno i da je samo pitanje godine u kojoj će se to dogoditi.
Legenda Hrvatskog sporta.