Povlasticu da u posljednih jedanaest godina na leđa bace hrvatsku nogometnu reprezentaciju imala su samo dva svjetska prvaka, Njemačka i Francuska. A pet se reprezentacija iz tog društva sučelilo s "kockastima". I taj ćemo dio povijesti tako ljubomorno čuvati, Engleska i Argentina su momčadi s kojima smo remizirali. Uz Njemačku, kojoj smo uzvratili udarac u Lyonu, slavna i velika Italija jednom je plakala, i to u svom Palermu.
U Pusanu smo se ponovo sreli s trećom reprezentacijom svih vremena. Samo su Brazil i Njemačka veće i trofejnije, kocka je htjela da ponovo svoju nogometnu povijest pišemo u društvu momčadi s druge strane Jadrana. Azzurri su svoju nogometnu epohu počeli tridesetih godina prošlog stoljeća, između dva svjetska rata prometnuli su se u najveću europsku reprezentaciju, s dva svjetska naslova (1934. i 1938. godine) i s velikm Giuseppeom Meazzom, po kojemu je stadion na kojem igraju Milan i Inter dobio ime.
* Rossi donio posljednju krunu
Do trećeg su stigli iznenađujuće, 1982. godine, imali su tada Paola Rossija, koji je postao nacionalni junak, nikada prije ni poslije jedan talijanski nogometaš nije tako iskočio, bio medijski toliko popularan kao tadašnji napadač Perugie, kasnije Juventusa. Tada je Bearzotova Italija nokautirala i sjajni Brazil sa Zicom i Socratesom, Argentinu s Kempesom i Maradonom, na kraju i Njemačku s Karl-Heinzom Rummeniggeom, Breitnerom, Littbarskim... Dvaput su već držali ruku na zlatnom peharu, 1970. godine su Pele i društvo bili prejaki, Mazzola, Riva, Rivera i ostali plakali su u finalu. Plakao je i Zlatni Repić - Roberto Baggio, u SAD-u 1994. godine. Opet je bolji bio Brazil, na jedanaesterce. Iz te momčadi u Japan i Južnu Koreju putovat će Paolo Maldini.
Gledao sam Italiju dva puta na prošlom Euru, u susretu s Nizozemskom u utakmici velikih promašaja "tulipana", i briljantnog poslijepodneva toga lipanjskog četvrtka vratara Tolda. Četiri dana kasnije, Francesco Totti igrao je fantastično, vukao je Italiju prema naslovu europskog prvaka. No, sva njegova genijalnost nije bila dovoljna, iako je Delvecchio gurnuo "plave" u pobjedu, Alessandro Del Piero promašio je ono što je bilo gotovo nemoguće promašiti, što nikako nije smio. Francuska je postala europski prvak, ujedinila je dvije najvrednije krune, no svima je bilo jasno da je rođena nova Italija. Velika, moćna i vrijedna poštovanja.
I, zato Hrvatska nije imala sreće pri ždrijebu, ako je o nositeljima riječ. Jer samo bi dva bila još teža i opasnija - Argentina i Francuska.
* Umor može biti problem
Nakon nerazumnog odlaska s kormila Dina Zoffa, na klupu je sjeo slavni, veliki i posebni Giovanni Trapattoni. Iskusni vuk naslijedio je sjajan "materijal", ima na raspolaganju veliku momčad, silno jaku u svim linijama. Ta nova generacija naslijedila je pobjednički duh, koji je Italija imala desetljećima. Usto, satkana je od nogometaša koji igraju u najjačoj ligi svijeta, koji svaki drugi dan igraju velike derbije, jake utakmice. Bilo to u prvenstvu, Kupu ili na europskoj sceni.
Za broj jedan konkuriraju Buffon i Toldo, ne zna se koji je bolji. U posljednjem su redu tri sjajna nogometaša, Cannavaro, Nesta i Maldini. U srednjem redu je takva gužva, a tako puno dobrih igrača: Fiore, Zambrotta, Tommasi, Albertini, C. Zanetti i, naravno, Totti. U vršku napada su četiri sjajna napadača: Del Piero, Vieri, F. Inzaghi i Delvecchio, a ne treba zaboraviti ni Montelu. Momčad je to pred kojom se skida šešir. No, njen će najveći problem u startu SP-a biti veliki umor glavnih poluga, koje će svoje klupske obveze završtiti desetak dana prije početka Svjetskog prvenstva. No, Tottijevi azzurri imaju snage za naslov.
Pripremio I. Flak