Mislim da mi je ovo posljednje Svjetsko prvenstvo i drago mi je da se opraštam s medaljom – kazao je kapetan hrvatske vaterpolske reprezentacije Andro Bušlje nakon što je sa suigračima osvojio broncu na upravo završenom Svjetskom vaterpolskom prvenstvu u južnokorejskom gradu Gwangjuu.
Za mnoge je to možda ishitrena odluka, no Andro je u 34. godini i očito ne misli slijediti Ivu Karlovića. Još Olimpijske igre u Tokiju i to je gotovo, kao da poručuje stasiti Dubrovčanin (visok dva metra i težak 115 kilograma) koji je ovo ljeto iz Olympiakosa prešao u Pro Recco (k Ratku Rudiću). A to znači da će SP u Fukuoki 2021. proteći bez njega.
Moramo razumjeti našeg kapetana, iza njega je uistinu bogata karijera. Mnogo natjecanja, ali i mnogo medalja. Hrvatskoj vaterpolskoj reprezentaciji ovo je 23. odličje u ovom trofejnom razdoblju koji se poklapa s mandatima Ratka Rudića (10) i Ivice Tucka (13), a Bušlje nije sudjelovao u osvajanju samo jedne od njih (nije ga bilo na Svjetskom kupu u Almatiju 2014. kada je osvojena bronca).
Bušlje ima 22 medalje
Ima znači 22 medalje s reprezentacijom, a kako se na klupskom planu, što s Jugom što s Olympiakosom, okitio s još 27 naslova, on je postao naš najtrofejniji igrač (49). Prešišao je Pericu Bukića koji je s 40 igračkih (seniorskih medalja) donedavno slovio za najtrofejnijeg hrvatskog vaterpolista.
No, svi ovi uspjesi hrvatske vaterpolske vrste od 2005. godine (i dovođenja Ratka Rudića) povezani su s Perom – on je bio ili predsjednik ili dopredsjednik Saveza, a cijelo vrijeme njegov izvršni direktor – pa je možda došao trenutak da Bukiću priznamo i ove dužnosničke medalje.
A s njima u paketu zagrebački Šibenčanin ima 63 trofeja. Po tome Bukić još nije najtrofejniji pojedinac (igrač/trener/dužnosnik) u hrvatskom vaterpolu jer ih Ratko Rudić ima 69, ali Pero može reći da je sve svoje medalje osvojio u Hrvatskoj i za Hrvatsku (ili za Jugoslaviju u kojoj se tada Hrvatska nalazila), dok je Ratko malo i pečalbario po Italiji, SAD-u i Brazilu.
Ukupno su hrvatski vaterpolisti od neovisnosti osvojili 28 medalja na velikim natjecanjima, a do te brojke dolazimo kada Rudićevim i Tuckovim medaljama pridodamo i one koje su osvajali prijašnji izbornici: Duško Antunović (1), Bruno Silić (2), Neven Kovačević (1) i Zoran Roje (1). Sve su one srebrne, pa to razdoblje (od 1993. do 2004.) možemo nazvati srebrnim dobom hrvatskog vaterpola.
Ovo drugo, posebno od 2007. naovamo, uistinu je zlatno desetljeće hrvatskog vaterpola, kako je naslovljena i knjiga koja govori o njemu.
U tom je razdoblju nastao ovaj fantastični niz od čak sedam svjetskih medalja uzastopce. To je rekord kojemu nitko nije ni blizu (mađarski i španjolski nizovi stali su na četiri medalje) i koji će teško ikad biti oboren.
Posebno stoga što on nije konačan jer hrvatski će vaterpolisti na medalju jamačno jurišati i u Fukuoki (iz koje baš nemamo lijepe uspomene, na SP-u 2001. bili smo tek osmi), pa bi se trofejni niz mogao povećati na osam medalja.
Najtrofejniji hrvatski sport
Vaterpolo je najtrofejniji hrvatski sport i moramo ga čuvati kao malo vode na dlanu. Dati mu da diše, da se razmaše i da kao takav donese još više ploda. U tom smislu drago nam je da u vaterpolskoj obitelji nema većih trzavica, novi predsjednik Mladen Drnasin nastavio je tamo gdje su stali njegovi prethodnici.
Evo nije ni godinu dana na čelu vaterpolske kuće a već se može podičiti s čak tri medalje: srebro na Europskome kupu Zagrebu, srebro na završnom turniru Svjetske lige u Beogradu i sada bronca na SP-u u Južnoj Koreji. Koji se još predsjednik nekog hrvatskog sportskog saveza može pohvaliti sličnim postignućem?
Zlatno razdoblje
2019. (Gwangju, Južna Koreja) bronca
2017. (Budimpešta, Mađarska) zlato
2015. (Kazanj, Rusija) srebro
2013. (Barcelona, Španjolska) bronca
2011. (Šangaj, Kina) bronca
2009. (Rim, Italija) bronca
2007. (Melbourne, Australija) zlato
Zlatno razdoblje hrvatskog vaterpola započelo je 2007. godine. Tada je krenuo ovaj sjajan niz od sedam uzastopnih svjetskih prvenstava na kojima smo osvajali medalje...
Srbi imali sve naslove u jednom trenutku? Pa, imali su to i Talijani pod Rudićevim vodstvom. Svatko ističe ono što njemu ide u prilog. Ako ima argumenata, naravno. A vaterpolo se igra u cijelom svijetu: od SAD-a i Australije, preko Japana, Kine, Kazhastana, JAR-a, Egipta, o Europi da ne govorimo.