Treba li Tomašević novcem građana spašavati Cibonu, ima li realne nade za spas?

"Naš grad ubio nas je 2011., naš nas grad može spasiti 2023. godine. Gradonačelniče Tomaševiću, po čemu će vas pamtiti povijest?" Transparent je to koji je u Draženovoj dvorani izvješen za vrijeme utakmice Cibone i FMP-a, a navijači su njime jasno poručili da je Cibona u kritičnoj situaciji, pred samim ponorom, bez pravih investitora i u debelom, debelom minusu.

Iako s mogućom propašću, odnosno prethodnom krađom i dugogodišnjim uništavanjem Cibone nema nikakve veze, pred Tomaševićem je teška odluka. Jer koliko god nemao nikakve veze sa situacijom u kojoj je klub, u slučaju propasti košarkaškog velikana mnogi će baš gradonačelnika označiti konačnim "grobarom".

Iako su, ne lažimo se, grobari Cibone pokojni gradonačelnik Milan Bandić i njegovi suradnici kojima je klub dao u ruke. Krah kluba započeo je barem prije 15-20 godina, odnosno 2006. godine, kada je Bandić zaustavio isplatu redovitih sredstava prema Ciboni zato što klub nije želio Gradu predati zemljište na Tuškancu. A nakon što su 2011. godine u klub ušli Ivica Lovrić i Zdenko Antunović, Bandićevi ljudi od povjerenja, Ciboni se počelo oduzimati sve što vrijedi. Tako je klub ostao bez brojnih nekretnina koje je imao u vlasništvu, od Tuškanca, poslovnih prostora u Ciboninom prostoru, dijela zgrade u Tratinskoj.

Iako je Cibona posjedovala puno više nego što je bila dužna, netko je iskoristio njezino dužništvo, i tu se krenulo na put bez povratka. Što je dovelo do toga da je nad Cibonom nedavno pokrenut i stečajni postupak.

Cibona je danas u dugu od 5 milijuna eura, s ne baš jasnim planom kako taj dug riješiti. Niti ima konkretnog investitora, a ni prave ideje kako klub opet učiniti samoodrživim, bez vječitog uskakanja Grada kao spasitelja.

Cibona je nekad bila europski velikan od kojeg su strahovali svi europski klubovi, Cibona je klub brojnih košarkaških velikana, ali nažalost, sve je to ostalo u dalekoj prošlosti i postoji samo kao lijepo sjećanje. Danas je pak riječ o klubu koji prošle sezone nije isplatio ni centa svom bivšem treneru Sesaru, a duguje i više od osam plaća Kapusti, Smajlagiću i još nekolicini igrača.

Cibona je danas klub u kojem više ne funkcionira ni nekad poznata omladinska škola, jer bolje od Cibone rade barem tri zagrebačka kluba – Cedevita, Dinamo i Dubrava. Svi oni imaju više djece u omladinskim pogonima, ali i organizirane sustave od kojih bi Cibona mogla učiti. Dubrava primjerice ima humanitarne utakmice, involvirana je u kvart od 100.000 ljudi, ljetos je imala hakl-turnire za klince, obnovljena dvorana redovito im je solidno popunjena, rade na društvenim mrežama...

Cedevita se pak okrenula razvoju mladih igrača na svom odličnom poligonu na Velesajmu, a klub ima i snažnu potporu Atlantica kao jakog konzorcija.

KK Dinamo pak ima Boyse iza sebe, snažno rade s publikom, organiziraju zanimljive događaje (utrka beba, izložba dresova), sjajno rade na društvenim mrežama, pokrenuli su Poslovni klub, okupljaju sve više sponzora, a zamalo su ljetos u Zagreb doveli Panathinaikos, no utakmica je odgođena zbog nemilog događaja s navijačem AEK-a.

Sva tri nabrojena kluba s pravom se pitaju zašto onda Cibona i dalje ima neusporedivo veću financijsku pomoć Grada nego što imaju oni.

I za kraj, još jedan podatak puno toga otkriva. Na utakmici Hrvatske lige Dinamo - Škrljevo u 1. kolu bilo je 550 ljudi u dvorani, s puno klinaca, maskotom... Dva kola poslije to isto Škrljevo ugostila je Cibona, a na tribinama se skupilo jedva 100 ljudi! Protiv najvećeg rivala Zadra bilo je jedva 350 ljudi, a na utakmici protiv FMP-a, gdje je postavljena poruka Tomaševiću da mora spasiti klub, bilo je 150 ljudi. Pa, treba li zaista Tomašević spašavati Cibonu? Ili bi to bilo samo produljivanje agonije, odnosno tek odgađanje onoga što je neminovno...