Do svoje 17. medalje s najvećih svjetskih natjecanja, odnosno do petog europskog zlata braća Sinković došla su silinom torpeda. Od starta do cilja finalne utrke dvojaca bez kormilara Hrvati su bili vodeći, pri čemu su u srednjem dijelu utrke stekli dovoljnu prednost da im ni Talijani ni Srbi svojim pojačanim finišom nisu mogli staviti soli na rep. Nakon dominantne predstave hrvatske braće u Vareseu, u kojoj su prošlogodišnji prvaci Rumunji ostali bez medalje, Sinkovići su zračili velikim zadovoljstvom.
Bio na zahtjevnoj operaciji
– Dominirali smo od početka utrke, čemu smo se i nadali. Stvarno nam ide puno bolje nego svih ovih godina. Napokon smo dobili taj osjećaj koji smo dugo tražili. Htio bih ovom prilikom još jednom čestitati svom bratu na nedavno rođenom sinu – kazao je Martin i prepustio mikrofon novopečenom ocu Valentu:
– Ova mi je medalja baš posebna i posvetit ću je svom prvom sinu Karlu. Puno nam ovo znači jer lani su nas Rumunji izdominirali, nakon čega smo jako puno radili. Ovaj put bili smo sigurni u sebe. No sezona je tek počela, a najvažnije tek slijedi, a to su Olimpijske igre.
A za razliku od Varesea, gdje nije bilo njihova glavnog trenera Nikole Bralića, u Tokio planira putovati i on bez obzira na zahtjevnu operaciju kojoj je bio podvrgnut prije samo šest tjedana.
– U Tokio idem sigurno. Uostalom, ja ću već u ponedjeljak biti na biciklu. Možda isprva neću moći odraditi svih šest krugova, nego samo dva, pa tri, no ja se poslu vraćam. Prvu kontrolu sam prošao i nalazi su zasad dobri, a za četiri mjeseca čeka me nova magnetska rezonancija, da liječnici vide je li što probilo. Premda mi bolovi jesu prestali, moram biti pažljiv da mi se ne bi otvorio bruh, što bi me vratilo unazad. Zato ću ići korak po korak.
A prvi korak u praćenju Martina i Valenta učinio je već po izlasku s odjela za intenzivnu njegu KB-a Merkur. Ne zato što ne vjeruje svom pomoćniku Marku Banoviću, nego zato što je posao trenera i njegova životna strast koja ga puni energijom.
– Ovo je bio prvi put u 15 godina da ja s Valentom i Martinom nisam bio na natjecanju i bilo mi je teže sve to gledati na televiziji nego da sam s njima. Jer, tamo sam ja s njima stalno u vizualnom kontaktu, a ovako sam odsječen. Inače, ovaj put ja s njima u kontaktu nisam bio jedino onaj dan kada sam bio u šok-sobi. Marko mi je slao snimke s njihovih priprema, a ja sam mu vraćao svoja zapažanja. Po izlasku iz bolnice bio sam svaki dan na treningu. Radilo se po planu koji sam ja napravio, a Marko je bio realizator toga.
Izletjeli sa startnog bloka
A Marko Banović, nekad i sam vrstan veslač (kojeg je i sam trenirao), očito je čovjek od Bralićeva najvećeg povjerenja:
– Ne znam tko bi to izveo u mojoj odsutnosti da nije bilo njega. Braća su ga prihvatila. Ja sam njima stavio na stol nekoliko ponuda, no već nakon dvije sekunde rekli su da žele Marka, što je i logično jer on je već sedam godina moj pomoćni trener.
A s njim se čuo i na dan finala, no ne i s dečkima.
– S Markom sam se čuo i kada ih je poslao na zagrijavanje, a s dečkima večer prije. Na dan finala ostavio sam ih na miru, da zbog mog poziva ne pomisle da nešto ne štima. Jer, ako se ja ne miješam ekstrasavjetima, smatrat će da je sve u redu. Za njih je korisnije bilo da budu opušteni.
Bez obzira na sve, u slaganju taktike za finale je sudjelovao.
– Taktiku smo slagali svi, Marko, veslači i ja. Ona ne dolazi kao naredba, nego kao plod razgovora i povratnih informacija iz čamca. Zajedno smo došli do zaključka da nije prevelika žrtva ako izletimo jako naprijed jer znamo da nam je krstareća brzina veća nego njihova.
Tako je i bilo pa su na 1500 metara Sinkovići ispred Talijana bili tri i pol sekunde, odnosno 14 metara, što je i za snažne finišere kao što su Lodo i Vicino, koji je svoje srebro posvetio baki koja je prije tri tjedna preminula od COVID-19, bilo previše.
– Očekivali smo da ćemo voditi, ali ne toliko kao što je bilo u srednjem dijelu utrke. Na kraju nismo htjeli dizati broj zaveslaja jer smo znali da imamo dovoljnu zalihu za pobjedu – ustvrdio je Valent, kojeg je pak nadopunio trener Bralić:
– Bili bismo naivni da smo im dozvolili da tijekom utrke budu tik uz nas. Onaj koji ima brzinsko-eksplozivna svojstva, taj se običava pritajiti i probati na kraju, no Valent i Martin na vrijeme su napravili dovoljnu prednost.
Medalje na velikim natjecanjima
Nisu česta velika natjecanja na kojima Hrvatska ima tri posade u finalima kao što je to bio slučaj u na ovom EP-u u Vareseu. Osim mladostaša Sinkovića, završne utrke domogli su se i samac Damir Martin (VK Croatia) i ženski dvojac bez kormilara koji čine sestre Jurković (VK Trešnjevka), Ivana i Josipa. Za obje posade bio je to znatan pomak. Za rekonvalescenta Damira Martina ohrabrujući povratak u finala, a za Velolučanke Jurković prvi plasman u seniorski finale. Bivša Miss sporta Ivana i njena sestra blizanka Josipa imat će na kvalifikacijskoj regati u svibnju, u Luzernu, priliku postati prva ženska posada koja se ikad kvalificirala za nastup na Olimpijskim igrama.
izbrisalo mi komentar i dalo žuti, jer sam - uz čestitke fenomenalnoj braći Sinković - zamjerio piscu ovog članka što je i ovu priliku iskoristio da spomene da je netko (u ovom slučaju nečija - baka) umro od korone. Ma dajte, molim vas.... žalosno.