U danima kada Hrvatska televizija emitira snimke najvećih uspjeha košarkaša Cibone i Splita, proćakulali smo s čovjekom koji je jedini s oba ta hrvatska kluba bio europskim prvakom. I to do svoje 40. godine, kao prvi trener odnosno glavni strateg tih pohoda.
U domaćem košarkaškom miljeu on je poznat kao "Spiker", a taj nadimak Željko Pavličević (69) dobio je još kada je 1975. u Ciboni postao pomoćnik Mirku Novoselu.
- Mislim da je Mirko to prvi spomenuo. Ja sam uvijek imao dar govora što mi je koristilo u trenerskoj karijeri. Za trenera je uvijek jako važno da zna artikulirati što želi.
Nakon desetljeća šegrtovanja uz našeg najvećeg košarkaškog trenera, Željko je u ruke dobio sastav europskih prvaka s Draženom Petrovićem na čelu.
- Već i sezonu prije, zbog velikog angažmana Novosela oko Univerzijade, ja sam vodio utakmice domaćeg prvenstva i kupa. Mirko je pak vodio utakmice Kupa prvaka pa tako i onu finalnu s Realom u Ateni.
Trenerskim prvakom Europe postao je sa samo 35 godina, a profesionalnu karijeru je zapravo trebao graditi u nekom kemijskom laboratoriju.
- Prije no što ću postati Mirkov pomoćnik ja za diplomirao kemiju pa možete zamisliti kako je bilo kada sam, nakon svog školovanja, došao doma i rekao da će mi košarka biti posao. Zato se ja klonim savjeta djeci, nisam im pravi primjer. No, ne žalim niti najmanje jer mi je košarka na kraju sve vratila.
Zanimljiva je podudarnost da je, njemu kao diplomiranom kemičaru, jedna od njegovih trenerskih vrlina bila umijeće stvaranja "kemije" u momčadi.
- Ha, ha, taj težak studij dao mi je i u ovom poslu neku dozu sustavnosti. Inače, danas je ključ uspjeha u momčadskim sportovima koliko brzo možeš stvoriti takozvanu "kemiju" u sastavu. Ako u tome ne uspiješ, nema te.
Uz jednu košgeterski skromniju predstavu Dražena Petrovića (vrlo, vrlo rijetke su bile utakmice u kojima je on bio tek treći strijelac sastava), u budimpeštanskom finalu Kupa prvaka Cibona je uvjerljivo pobijedila Žalgiris sa 84:72. Uz 24 koša Cvjetićanina, 23 koša Ušića i 16 koševa Čuture.
- Ključ te pobjede bio je što smo Dražena pripremili da će ga suparnici čuvati svim svojim snagama pa se on u prvom dijelu utakmice pozabavio razigravanjem. Kada su vidjeli da Cvjetićanin i Ušić sve zabijaju, suparnici su shvatili da ne mogu samo Dražena zatvarati pa je i on došao do svojih šuteva. Ključna je bila i naša linija krila - Nakić, Čutura i Ušić - koji su odigrali sjajno baš kao i bek šuter Cvjetićanin koji je sve pogađao. Inače, ja sam utakmice započinjao s Ušićem jer je njemu bilo psihološki važno da bude starter, a sjajnog Čuturu sam uvodio kasnije ne zato što ga nisam cijenio nego zato što bi on odigrao dobro kada god ušao u igru i tako bi nam s klupe dao dodanu kvalitetu.
Ključna taktička zamisao - čini nam se - bilo je pomicanje na centra Mihovila Nakića, igrača čiji doprinos nekom uspjehu nikad nije mogao biti ni približno oslikan brojem postignutih koševa (7). Osim sa 20 skokova, Nakić je osigurao trofej i sa izbacivanjem dominantnog Sabonisa koji ga je nokautirao i tako sebe izbacio iz igre.
- Nakon što se vidjelo da neiskusni Arapović i tjelesno krhki Vukičević to ne mogu, sa svojih samo 203 centimetra ali i rasponom ruku od 217 centimetara, Nakić je jako dobro čuvao Sabonisa i to do mjere da ga je toliko iznervirao da je ovaj napravio glupost koja je nama olakšala posao. Nik je mogao igrati krilo, krilnog-centra i centra i kao takav, a i nikad nije tražio neke posebne ovlasti, bio je idealan igrač za trenera.
Jedan takav bio je i Željkov brat Damir, branič koji se pored Dražena i Cvjetićanina te sezone nije naigrao.
- Damir je meni jako pomogao na svojim stavom. On mi nikad nije prigovarao što mu nisam dao koju minutu više, a svi igrači to žele. Čak mi je i rekao "kad trebaš nešto prelomiti, prelamaj preko mene".
Na njegovu žalost, preko Željkovih leđa prelomio se najšokantniji poraz u povijesti Cibone. Poraz od Zadra u majstorici Prvenstva SFRJ. A tome je pomoglo i Draženovo neigranje u zadarskoj, drugoj, utakmici finala.
- Dražen u Jazinama nije igrao iz dva razloga. Jedan je što je doista imao blažu ozljedu gležnja, a druga je da je imao dvije tehničke pogreške i da ga je netko u vrelim Jazinama isprovocirao dobio bi treću i ne bi mogao igrati u eventualnoj majstorici koja se i dogodila. Premda sam upozoravao, momčad se nakon europskoj trijumfa pomalo opustila pa kad smo uvjerljivije poveli krenulo je i "napucavanje", a lopta nije htjela u koš. Nakon toga, u drugom poluvremenu i produžetku, pojavio se i famozni Petar Popović i mi smo izgubili.
A u takvim situacijama svi obično upiru prstom u trenera.
- Ja sedam dana nisam spavao. Krivo mi je bilo da smo u deset minuta ispustili cijelu sezonu, no to je bio jedini finale, od njih deset u karijeri, kojeg sam izgubio. Recimo, sva tri sa Splitom sam dobio.
Samo pet godina poslije, Pavle će postati prvakom Europe sa žutim barjakom. Tek što je preuzeo Split odveo je žute do finala i pobjede nad Barcelonom (70:65) koja je, ljeto prije, preotela Splićanima njihovog trofejnog trenera Božu Maljkovića.
- Božo je glavninu svoje defenzivne taktike posvetio zaustavljanju Kukoča. A mi smo Kukija i momčad pripremili da se može dogoditi takvo što i da nikako ne smije silovati. Doduše, kod njega je to bilo lakše izvesti jer nije bio poput Dražena koji mora zabiti svoju normu, no u Budimpešti ni no nije forsirao.
S obzirom na to da je trenirao dvojicu od trojice najvećih hrvatskih košarkaša, pitali smo Pavličevića koje su to bile temeljne razlike između Dražena i Kukija.
- Obojica su imali jaku osobnost, no Kukoč je igri bio altruistički nastrojen, on nije bio opsjednut brojem svojih koševa. Dražen je pak bio koš-igrač pa mi je znao reći, a bilo je to jednom u Čačku, da ga ne stavljam u igru ako on neće moći postići svoj prosjek. Jer, ako ja njega stavim deset minuta on će zabiti 15 koševa i njemu će to rušiti prosjek. Koševi su bili njegov osobni motiv koji je bio toliko jak da mi je za momčad vukao puno drugih stvari.
Koliko je bilo teško objasniti ostalima da Dražen ima pravo na jordanovske ovlasti?
- Kada je on došao k nama iz Šibenke bilo je doze nepovjerenja prema njemu, jer mi smo bili aktualni prvaci države, no Dražen se svojim radom i načinom igranja nametnuo za vođu. Nekad kod ostalih jest bilo mrmljanja ako bi potrošio koju loptu više, no moje načelo je bilo da najbolji igrači uvijek imaju bonus za koji šut više. Dražen se nametnuo i stavom da za njega nema malih utakmica, on je u svakoj htio zabiti što više. On je bio prirodni vođa pa sam i taj primjer spominjao kada me korporacija Nissan, ako bivšeg japanskog izbornika, pozvala da održim predavanje na temu vodstva odnosno "lidershipa".
Da nije bilo zle sudbine kapetana hrvatske reprezentacije, Pavličević bi možda ponovo bio Draženov trener, ali tada kao trener Panathinaikosa.
- Te 1993. pregovori mog kluba s Draženom daleko su odmaknuli i ja bih rekao da je on već 80 posto bio Panathinaikosov. Dakako, nisam siguran da bi on na koncu to doista i postao. Dražen nije bio zadovoljan svojim statusom u NBA ligi, smetalo ga je što ga nisu poštivali što se oslikavalo i u njegovu ugovoru.
Je li imao ikakvih problema s Kukočem?
- Samo jednom. Napucao je na treningu jednu loptu a kada sam mu rekao da vjerojatno zna da to znači kaznu on mi je kazao "platit ću ju s guštom". Bilo je utakmica, onih manje važnih, kada bi se Toni počeo zabavljati. Recimo, probije obranu do zicera i onda vrati loptu nekome na šut na sedam metara.
Pitanje koje ga prati cijelu karijeru postavili smo i mi. Tko je bio bolji? Dražen ili Kukoč?
- To su me pitali u zemljama u kojima sam radio, u Španjolskoj, Grčkoj i Japanu, ali i u Južnoj Americi kada sam tamo držao seminar. To su dvije različite pozicije pri čemu treba reći da je Kukoč znatno trofejniji igrač od Dražena kojem sam ipak dao blagu prednost jer nije živ pa ne znamo što je sve mogao još učiniti i postići.
Koji od dočeka je bio intenzivniji. Da li onaj zagrebački 1986. ili splitski 1991?
- Nakon euforije naših navijača u Parizu, Splićani su nam priredili sjajan doček, no to se zbivalo u zračnoj luci jer smo došli čarterom, usred noći. Uostalom, Splitu je to bio treći nastup uzastopce pa to nije bio doživljaj intenziteta kakav je bio kada je osvojen prvi naslov. S Cibonom je pak bilo suprotno. Tu je drugi naslov prvaka Europe proslavljen intenzivnije nego prvi koji je osvojen u Ateni pa je doček, također, bio u zračnoj luci. Iz Budimpešte se pak išlo autobusom i ja taj špalir od mađarske granice do Zagreba neću nikad zaboraviti. To je bio nadrealan doživljaj. Prolazili smo kroz sela gdje su nam ljudi otpozdravljali uz cestu i stali smo jedno pet puta i izlazili van iz autobusa s pobjedničkim peharom.
Nakon oba naslova prvaka Europe, tržišna vrijednost Željka Pavličevića znatno je bila skočila.
- U Ciboni sam bio na nešto boljoj redovnoj plaći, a u Splitu sam imao trenerski ugovor ali takav iz kojeg se vidjelo da nitko nije vjerovao da ćemo u tom sastavu osvojiti naslov prvaka Europe pa je najvažnije bilo da se ne osramotimo u Kupu prvaka. A kada je klub i po treći put postao prvakom Europe u klubu su bili korektni pa su mi honorirali taj uspjeh a da nisu morali jer tog bonusa u mom ugovoru uopće nije bilo. Po odlasku iz Cibone u Španjolsku dobro sam zarađivao, a za moje tri godine u Panathinaikosu, u prvoj polovici 90-tih, bio sam u to vrijeme najbolje plaćeni košarkaški trener u Europi.
Na Željkov račun katkad se mogu čuti neke nekorektne primjedbe da su u oba njegova europska naslova faktori bili i naslijeđene momčadi i sportska sreća. A treba reći da je s Cibonom odigrao sezonu bez Knege i Ace Petrovića, a sa Splitom bez Rađe, Sobina i Duška Ivanovića.
- To je, nažalost, došlo iz trenerska zlobe. Što znači naslijediti momčad a ostali ste bez tri igrača iz petorke? Jedan krivi time-out, dvije krive izmjene, vode bilo kojeg trenera u propast. Košarka je sport u kojem nasljedstvo ne postoji. Ja zna da sam s tim trećim Splitovim naslovom oduzeo nešto imidža svog prethodnika Maljkovića, no nama trenerima to je sudbina. Ja sam svoju dionicu propatio s onim porazom od Zadra. Nakon te sezone ja sam otišao u Španjolsku, a Cibona ni sljedeće sezone nije uspjela osvojiti naslov. I dalje je tu bio Dražen Petrović, praktički isti sastav, pa se u polufinalu državnog prvenstva izgubilo od Zvezde - kazao je posljednji hrvatski trener koji je vodio neku utakmicu u Prvenstvu bivše SFRJ, a to je u proljeće 1991. bio Splitov finale protiv Partizana (3-0).
>>>> Pogledajte što je o Jordanu rekao Kukoč
Držim da je nadimak spiker dobio zbog nečeg drugoga...heheh